Nisu krili zadovoljstvo, ushićenje i ponos dok su nam opisalivali Himalajsku expediciju osvajači svjetskih vrhova, Ivan Perčin i Antonio Škanata, članovi Planinarskog kluba „Pestingrad".
Gosti emisije „Tragom Hrvata Boke i događaja" na konsataciju novinara „bio sam jako iznenađen kada sam čuo da ste u baznom kampu na Himalajama, jer kada smo razgovarali govorilo se o Andama", naši planinari su kazali „Sticajem okolonosti otišli smo na drugi kraj planete. Vrhovi ne mogu pobjeći, oni vas uvjek čekaju. Danas u svijetu elektonskih komunikacija također ne možete pobjeći, htjeli smo po domaćem zatvoriti škura dok bura ne prođe, odnosno dok ne osvojimo vrh Island pik ali ćakulona od facebooka je učinila svoje ..."

„Odputovali smo preko Beograda za Katmandu gravi grad Nepala, preko Dubaia. U expediciji koja je trajala 21 dan sa namjerom da osvoji Island Pik bilo je petnaest članova. Nakon dolaska u Katmandu uputili smo se prema jednom malom gradiću Lukla koji se nalazi u podnožiju Himalaja na 2800 metara nadmorske visine. Do Lukle se stiže avionom koji prima petnaestak putnika. To su mali dvomotorni elisni avioni. Lukla ima jedan od najizazovnijih aeodroma na svijetu. To je mala kratka pista pod nagibom na samoj litici, sa jedne strane piste je provalija a na kraju piste je planinski zid tako da piloti nemaju pravo na grešku"- kaže naš sugovornik Antonio Škanata.

Antonio Škanata:
Ima jedna zanimljiva anegdota uoči smog polaska ka osvajanju vrha jedan od mlađih članova expedicije je kazao „vrijeme je da dočekamo i taj završni uspon na Island Pik da se gore popnemo živi i zdravi i da se vratimo nazad živi i zdravi, da se na kraju kući vratimo iste pameti". Jedan od najstarijih članova expedicije iskusni planinar mu je odgovorio „vjerovatno će to sve tako biti dobro, popeti se živi i zdravi, spustiti se u bazni kamp ali sigurno nećeš poći kući iste pameti, poći ćeš sasvim drugačiji a da toga nećeš biti ni svjestan".
Uprvo je to moć expedicionizma da na taj način djeluje na ljude.

Taj gradić je ulazna kapija za sve expedicije koje se penju na vrhove u regionu Everesta. Planinarski savez Nepala naplaćuje ulazak odnosno uspon na vrhove Himalaja. Zanimljivo, postoje neki vrhovi na Himalajama koji nisu uopšte dozvoljeni za uspon, dok se za dozvoljene vrhove plaća dozvola koja uključuje i životno osiguranje.
Planinare iz Boke sačekli su šerpasi koji su bilo obaviješteni o dolasku expedicija sa ovih prostora. Šerpasi, vodiči i nosači opreme su pleme, budisti, koji su porijeklom sa Tibeta i prije 600 godina su prešli na Nepalsku stranu Himalaja tako da samo ime šerpa znači sa istoka.
Svoj posao rade jako odgovorno na prvom mjestu im je čovjek, ljudski život, sigurnost pa tek onda uspon i osvajanje vrhova.
Od Lukle do prvog baznog kampa treblo je prepješačiti jedan znatni dio koji je veoma interesantan, krećete se dolinom impozantnih himalajskih rijeka prelazak preko visećih mostova koji su okićeni tradicionalnim budističkim svetim zastavicama. Postepeno savladavamo nadmorsku visinu, bazni kamp nas je čekao na nekih 5200 metara. Da bi se stiglo do njega morate napraviti takozvanu aklimatizaciju jer u principu penjači nikada ne prelaze više od 300 metar nadmorske visine u toku jednog dana. Do kampa na 5200 metara stigli smo samo dva dana pred završni uspon na vrh Island Pik (6.189 metara), dakle 30. travnja. Jedan dan smo se odmarali, pripremali, kontrolirali opremu, kažu naši sugovornici.
„Drugog svibnja u jedan sat ujutro krenuli smo ka samom vrhu. Noć, temperatura -12, u jednom trenutku sam pogledao ispred, odnosno iznad sebe i ugledao ogromnu zmiju ljudi sa čeonim lampama i kada vidite gdje je onaj prvi a gdje ste vi, nije vam prijatno koliko treba da prođete.

Ivan Perčin:
Dok smo se vozili prema Radio Dux-u na ovaj razgovor Toni me pitao gdje si ? Jesi se vratio kući ? Ne još uvjek sam na Himalajama. U kampu sam C2 trebat će mi još dugo vremena da se vratim, ustvari sam fasciniran. Onaj ko dozvoli da Himalaji jednom uđu u njega stalno će razmišljati kako da se tamo vrati a onaj ko ih doživi na pravi način, vjerovatno se nikada i neće spustiti sa njih.

Svitanje i uspon prema jednom od vrhova Himalaja poseban je i neopisivi doživljaj. Kada je već uveliko svanulo bili smo na početku snijega i leda prema vrhu. Gazili smo vječiti led, sam vođa expedicije i šerpasi su upozoravali da su uslovi potpuno drugačiji u odnosu na prošlu godinu, da je jako opasno, otvorilo se neočekivano puno ledničkih pukotina uslijed klimatskih promjena, otopljenja. Penjete se preko pukotina preskačete ih, mogu biti jako opasne jer u savkom trenutku se mogu odlomiti i krenuti nizbrdo.
Prošli smo jedan dobar dio preko lednika kako bi došli do ledničke doline što je neposredno ispod samog vrha Island Pik nagiba oko 60 stupnjeva. Mi smo praktično imali mnogo teži uspon nego što je uobičajno, bili smo na kraju sušnog perioda snijega praktično nije ni bilo osim leda, ledenog slapa, mixa sa kamenjem, gdje se sve odronjava, takve uslove nije očekivao ni naš vođa expedicije.
Uslijedio je završni uspon. Na samom vrhu koji je nekoliko kvadratnih metara, zadržali smo se veoma kratko, ubrzo je uslijedilo veliko nevrijeme, oluja sniježna. Vrijeme se na Himalajima mijenja bukvalno svakog minuta nevjerovatnom brzinom.
Naš odlazak iz baznog kampa, osvajanje vrha Island Pika i povratak u bazni kamp, trajao je oko petnaest sati što izuskuje cijelovitog čovjeka spremnog fizičkog i psihički"- kaže Ivan Pečin.
Granicu ste pomjerili, osvojili ste vrh koji je veći od Kilimandžara Uhuru (5989 metara).
„To je neobičan osjećaj kojeg jednostavno niko ne može opisati u nekoliko rečenica. Svaki uspon na vrh predstavlja jedan osjećaj postignuća, zadovoljstva, ponosa uspjeha, kada postajete svjesni da ste trud koji ste uložili u pripreme realizirali uspjehom. Prirodna osobina čovjeka je da uvjek teži da napravi nešto više, jače i dalje tako da je to u osnovi ovog našeg ekspedicionog puta, kao i dalja tendencija želja za još većim visinama.
Bili smo okruženi divovskim vrhovima Himalaja. Sam Island Pik po svom nazivu je vrh koji opisuje karakter čitave planine koja izvire iz glečerske doline a sam i naziv je ostrvski vrh. Na jeziku naroda Šerpa ima naziv Imja, što je također ostrvski vrh koji asocira kao da izvire iz mora.
Na smom vrhu smo bili veoma kratko zbog promjene vremena vođa expedicije je odmah nakon mog uspona na tom malom platou od nekoliko kvadrata „zaključao" osvajanje, morali smo ubrzano se spuštati" prisjeća se Antonio Škanata.
Mi doživljavamo ovaj naš uspon na Island Pik kao prvu stepenicu ka daljim Himalajskim pohodima jer naš cilj su još veće visine koje se u alpinističkom žargonu zovu "grand slam expedicije" na preko 8000 metara, te pozivamo sve koji prepoznaju naš uspjeh da nam pomognu i podrže nas u našim nakanama. Posebnu zahvalnost dugujemo Općini Tivat, JP „Vodovod", Turističkoj organzaciji grada Tivta, apoteci „Bosiljak" iz Tivta koj su prepoznali i pomogli ovu expediciju.
Expedicionizam ima strašnu energiju, snagu i moć da mijenja ljudske stavove ubjeđenja navike, zato što expedicionizam nije samo upoznavanje nekih dalekih krajeva svijeta i nekih neobičnih predjela, to je u stvari prvenstveno susret sa ljudima koji imaju svoju kulturu, religiju običaje i niko od nas sa ovih expedicija kući se ne vraća isti.
Citirajući poznatog slovenačkog planinara Nejca Zaplotnika koji je iz istočnjačke filosofije izvukao zaključak o expedicionizmu o kojem kaže „onaj koji ispred sebe ima samo cilj, kada ga dostigne ostati će prazan, a onaj ko u sebi ima cijeli put, imat će vječito cilj u sebi."
Tako da je vrh nešto što dođe samo po sebi, dolazni i prolazni a cijeli put je suština onog čime se bavite i što želite i taj put vas skroz promjeni – zaključio je naš razgovor Ivan Perčin.
Miroslav Marušić