Religijski turizam, poput ostalih vidova turizma, ima obilježje društveno-povijesne kategorije. Njegovi korijeni sežu u doba pobjede kršćanstva, a tijekom srednjeg vijeka poprima obilježje pokretačkog faktora subjektivnog i objektivnog karaktera.
Nastavak ovog vida turizma povezuje se sa sociopsihološkim potrebama sudionika koji su u tim kretanjima tražili razrješenja svojih religioznih potreba. Način putovanja, skromnost u zahtjevima za smještajem i ishranom, nisu predstavljali samo odraz vremena, nego i vrstu pokore, pokajanja.

Promjene nastale u povijesnom razdoblju koje je za nama, a koje nisu zaobišle ni sferu religije i međureligijskih odnosa i ponašanja, uvjetovale su i promjene unutar religijskog turizma. Ovaj vid turizma je, zahvaljujući razvoju tehnike i tehnologije prijevoza, rastu broja vjernika i kultnih mjesta, poprimio karakter masovnog turizma u suvremenom smislu.
Motivi religijskog turizma pokreću 300 – 330 milijuna ljudi u svijetu čija potrošnja dostiže 18 milijardi američkih dolara.
Turizam je dio kulture, kulture putovanja, ali i „potrošač‟ kulturnih dobara, a religijski turizam je dio kulture i kulturne potrebe, zbog čega je teško razdvojiti ova dva vida turizma. Najčešće su motivi povezani. Istina, kod hodočasničkih kretanja prevladava vjerski motiv.
Da je religijski turizam, motivima putovanja i brojnošću sudionika, postao fenomen, govori i podatak da je 1990. godine u Ravenni održan Kongres religijskog turizma prilikom kojeg je definiran pojam ovog vida turizma kao: „Humana promocija, oblik solidarnosti i prijateljstva, susret naroda, njihovih kultura i religija, učenja miru među ljudima, poštivanje prirode i valorizacija prirodnog i kulturnog nasljeđa“.
Zaista, u navedenoj je definiciji na najbolji način sadržana suština ovog vida turizma, za koji mnogi smatraju da je isključivo povezan s hodočasničkim motivima.
Područje Boke izvanredno se uklapa u definiciju religijskog turizma kao destinacija vjekovnog susreta naroda, njihovih religija, vjera i kultura, materijaliziranih u brojnim spomenicima kulture, prvenstveno religioznog karaktera. Kakva je, uostalom, čitava Crna Gora. A k tome je Boka još i dio UNESCO-ve zaštićene prirodne i kulturne baštine te je proglašena jednim od 30 najljepših zaljeva svijeta. Zar se sve navedeno ne uklapa u definiciju i ponudu religijskog turizma?
Međutim, ne treba zaboraviti da je Crna Gora destinacija autohtonih svetaca i blaženika: Vasilija Ostroškog, Petra Cetinjskog, Leopolda Mandića, Ozane, Gracije, u postupku beatifikacije Ane Marije Marović i drugih svetaca kojima se pripisuju mnoga čudotvorstva. Šest od sedam otoka u Boki nosi naziv nekog sveca. Specifičnosti kulturnih utjecaja Istočne i Zapadne crkve iskazane kroz arhitektonska, slikarska, dekorativna rješenja, liturgijske predmete, tekstil i metal, jedan su od elemenata u ponudi religijskog turizma Boke kotorske, njene kulturne komponente. Neki od navedenih predmeta, poput votivnih pločica, znak su zahvalnosti za uslišene molitve vjernika. Postojanje zbirki sakralne vrijednosti u kontinuitetu od petnaest stoljeća sačuvanih u Muzeju sakralne umjetnosti u Katedrali sv. Tripuna, arheološko-etnografske zbirke na otoku Gospe od Škrpjela, zbirke dobrotske čipke stare pet stoljeća u crkvi sv. Eustahija u Dobroti, 35 umjetničkih djela vrhunskih kipara i slikara, svojevrsna umjetnička galerija koja krasi unutrašnjost Bogorodičinog hrama u Prčanju, zbirke crkvenog tekstila i relikvijara u crkvi sv. Nikole u Perastu, freske u Rizi Bogorodice i relikvijara u Manastiru Savini, uz arhivske dokumente Biskupskog arhiva u Kotoru, Franjevačke biblioteke, radova kotorske zlatarske škole, poput oltarske pale u Svetom Tripunu, Riznice pravoslavne crkve u Kotoru, ikonostasi domaće škole Rafailović, dio su kulturno-obrazovne ponude religijskog turizma Boke.
Fašinada, starodrevni običaj koji simbolizira nastanak otoka Gospe od Škrpjela, nije samo simbolika nastanka otoka, nego i njegovog očuvanja kao dijela prirode i kulturnog pejzaža, pouka religijskog turizma.
Biste svećenika različitih vjera, koje krase predvorje crkve Rođenja Djevice Marije na Prčanju, potvrda su pouka religijskog turizma o poštivanju različitosti, u ovom slučaju vjera.
A jednu od najvećih pouka ovog vida turizma: „Mir među ljudima‟ šalje Boka svojim primjerom.
Tako religijski turizam danas „ide ruku pod ruku‟ s kulturnim turizmom, što znači da najveći promet turista ostvaruju mjesta koja imaju kulturnu i religijsku komponentu, ali i ona koja imaju samo religijsku.
Ako je jubilarne godine od rođenja Isusa Krista, 2000., Rim posjetilo 25 milijuna posjetitelja, mali je broj onih koji nisu obišli Vatikan i njegove muzeje. Lurd godišnje posjeti oko osam milijuna ljudi, Mariju Bistricu oko 800 tisuća, a u Međugorju se 2012. godine pričestilo 1 814 900 vjernika, dok se broj hodočasnika kreće preko dva milijuna. Padovu godišnje posjeti 4,5 milijuna hodočasnika, a veliki broj njih posjeti i grob sv. Leopolda Mandića.
U Italiji, sudionici religijskog turizma potroše oko pet milijardi američkih dolara, a u vlasništvu crkve nalazi se 250 000 kreveta namijenjenih hodočasnicima.
Manastire Ostrog i Ždrebaonik godišnje posjeti oko milijun posjetitelja, otok Gospe od Škrpjela oko deset puta manje, a Katedralu sv. Tripuna, oko šezdeset tisuća. Promet u navedenim svetištima dat je na bazi objavljenih podataka ili procjena vršenih usporednom analizom.
Religijski turizam, njegov hodočasnički segment, ima relativno dugu tradiciju u smislu organiziranih putovanja u Boki. Tako don Anton Milošević u svom dnevniku bilježi da je 5. kolovoza 1928. godine povodom proslave Gospe od Snijega u kotorsku luku doplovio brod s 400 hodočasnika. Isti autor bilježi da je 6. ožujka 1930. godine, u povodu proglašenja službenice Božje blažene Ozane u Kotor, brodom iz Dubrovnika, stiglo 676 hodočasnika.
Kakvi su socioekonomski efekti današnjeg religijskog turizma u odnosu na njegove začetke i kasniji vremenski period, ne može se uspoređivati. Više nije riječ o putnicima koji sa sobom nose hranu i spavaju u prijevoznom sredstvu, najčešće autobusu. Riječ je o suvremenim turistima koji traže odgovarajući komfor i usluge poput drugih kategorija turista. No, i ta kategorija turista zahtijeva odgovarajuću ponudu. Tako se, na primjer u Međugorju, svake godine poveća broj kreveta za oko 1 000. Danas je Međugorje poznato kao suvremeni grad s 15 000 postelja (od čega 80% u domaćinstvima), 300 suvenirnica i drugim pratećim sadržajima. To su samo neki socioekonomski efekti koji su zaustavili migracije iz ovog, nekada pasivnog, hercegovačkog mjesta.
Za pobrojanu ponudu religijskim turistima kao i onu koja bi se mogla ponuditi, poput vjenčanja na otoku Gospe od Škrpjela, Gospe od Milosti ili Manastiru Savini, križnom putu do Gospe od Zdravlja, Tripundanskim svečanostima, obilasku crkvenih muzeja, riznica i slično., Boka bi bila otkrivenje. Naravno, uz izgradnju pratećih sadržaja, koji bi donijeli nove socioekonomske efekte.
Vjerojatno ima i onih koji na religijski turizam gledaju kao na vid turizma s niskim ekonomskim efektima. Žao mi je ako se razočaraju podatkom koji to opovrgava. Naime, prosječna potrošnja sudionika religijskog turizma, bez shoppinga, iznosi 40 američkih dolara dnevno. Priznat ćete, nije za podcjenjivanje. A k tome, ostvaruje se tijekom čitave godine.