Brda nad morem što je vječno bez kreta u strašnoj goloti čuvaju njegov san

„Toliko dugo (…) čitavu te vječnost nema, moje brate“, ponavljao sam si uoči prošlogodišnjega odlaska u Boku i Svebarje stihove Nikole Martića jer su pandemijske okolnosti prekinule moje pohode tim krajevima istodobno blizim, a dalekim, koji su se od 2017. događali svake godine, neovisno o povodu, a uvijek uz svesrdnu pomoć Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore. Kad sam u utorak, 2. travnja, netom nakon Uskrsa, upalio kola i krenuo sa zapadnoga ruba Crvene Hrvatske prema istočnome rubu, sunce je bilo visoko i sličilo pjatu juhe, vrše su bile u moru, a tovar je grlo štimao. Nakon nekoliko sam trenutaka već lagano pjevušio Evo mene među moje (a Jakši sam Fiamengu ukrao i prethodne slike) i isključivao se iz hrvatske predizborne zbilje. Zaustavih se tek iznad Veljega žala, kojemu se ljeti može pristupiti samo iz zraka ili s mora, kako bih kratko porazgovarao s Lukom Paljetkom o jednome naizgled nevažnom predmetu – slamci, te u Konavlima da napunim spremnik i pozdravim mater Bračku. Iz Crne Gore poziva, budući da ona ima prastaru zvonjelicu (iako je i moja s razbijenim zaslonom više za Muzej antičkoga stakla nego za svakodnevnu uporabu), neće biti da se ne bi, pogađate, previše potrošilo. S hrvatske strane granice još i ima neke živosti, a na crnogorskoj me čeka poslijepodne jednoga fauna. Pograničnika (Eto prijedloga za riječ godine!) je uspavalo marčano sunce u travnju, a i brklji se ne da podignuti kad se jednom spusti. „Evo i prvoga pečata u novoj putovnici“, ljubaznomu ću redarstveniku na čijoj pločici uočavam prezime Rogač. „A i nije ti neki“, uz smiješak mi vraća putovnicu na čijim se stranicama jedva razabire Debeli brijeg.

Dočekuju nas prijazno njini zidovi stari, skloništa priprostih duša, ribara i mornara

Dok mašem carinicima i fronteksovcima, brklja se sporo podignula i eto mene u Boki! Već se na ulazu u Herceg-Novi stvara gužva koja se tek malčice prorijedila iznad Čižekovih Đenovića (Boko moja, grudo nježna), pa se iznova počela stvarati pred Kamenarima. Kako mi se nije žurilo, nije mi teško palo što se nisam ukrcao na Ruku pravde (kako se zove jedna od catara, reklo bi se novohrvatski trajekt, štono skraćuje put do Tivta) nego produžih dalje pogledom tražeći dvor jedriličara Mata Dabovića. Polako se bližih Kostanjici, odakle mu potječe obitelj. S Kostanjicom je gotovo spojen Morinj, u kojemu se nalazi crkva svetoga Tripuna, čiji stariji dijelovi potječu iz druge polovice XIII. ili XIV. stoljeća te u čijoj je unutrašnjosti najstariji prikaz jedrenjaka u Boki. Zidovi crkvice pamte mnogo sretnija vremena od nedavnih koja su proizvela hrvatske mučenike u zloglasnome logoru (Domovino moja, trnova krunidbo). Morinj je najvjerojatnije prozvan po benediktinskome samostanu Svete Marije u Risnu, središtu drevne biskupije koja se spominje 590. U Risnu su početkom XVIII. stoljeća mučki ubijeni posljednji starosjedilački katolici. Ipak, rišnjanska je hrvatska zajednica obnovljena nekoliko desetljeća poslije te se u crkvi svetoga Petra i Pavla katolički obred obavljao usporedno s pravoslavnim do 1847. Te su godine katolici izgradili crkvu svetoga Mihovila srušenu u Drugome svjetskom ratu i nikad poslije obnovljenu. Između Morinja i Risna smjestili su se Lipci i Strp, odakle potječe glasovita pomorska obitelj Bilafer, čiji se izdanak Branimir dao sa mnom u toponomastičke vode. Kako je u Perastu bila gužva, prekinuh običaj zaustavljanja u gradu tužnoga veselja duše te bez zaustavljanja dođoh u Tivat pred kojim se stvaraju gužve veće nego u Zagrebu. Javljam se u Vijeće Ani i Ivi te mački Bucki, pa uočavam da se na svakome koraku gradi dok napokon ne parkirah kola pred kuću domaćina mi Pera.

Mnogo su uzdaha čuli polumračni oltari, mnogo je suza vidjela Gospina slika stara.

„Ne bojiš se ostavit kola? Zar nijesi vidio što su učinjeli oni iz Nikšića?“, pokazuje mi Pero uništeni Torcidin mural u Donjoj Lastvi. „Zašto bih se bojao? Pa imam zagrebačku registraciju“, odvratih. „Sve znaš, ključ ti je u vratima, neka ti bude koda si doma. Oli kafu?“ „Moram se javit Zvonku da se ne brine. Ima li interneta?“ „Ajme, znao sam da sam nešto zaboravio“, Pero će, a meni čak bje drago jer sam i prošle godine sedam dana bio blagoslovljeno obezinternećen. „Toliko je u Zagrebu da sam mu rekla da ponese kušin sa sobom“, Senka će s vrata na moju opasku da Zvonka vidim svako nekoliko dana. „Svaku večer kad vidim ovaj prizor razumijem one sa sjevera koji dođu u Boku i onda im se više ne da nazad“, Zvonko će u suton na taraci. „ A kako ću ja odavde, prijatelju moj?“ „Ajde, ajde, tek si došao! Sad ćeš ti sigurno u šetnju“, proročanski će Zvonko vidjevši mi u očima da me vuku Verige, da ne rečem lanci. Skoro će mrak, pa moram biti brz dok je Ruka pravde na vezu. U Lepetanima prolazim pored kuće Bračana te se spomenuh kako sam prvi put kad sam došao u Boku, u dvorištu susreo bračkoga rodonačelnika. „Jo son s Broča“, rekoh tad gosparu. „Iz kojega mista?“ „Iz Pučišć!“ „Ma da si i iz Bola od mene ne hoćeš ništa dobit“, uz smiješak će dok smo se rukovali. Put ću od Donje Lastve do Stoliva (a jednom i do Prčanja) s pogledom na Gospu od Škrpjela, Otok svetoga Jurja i Perast proći još nekoliko puta, svaki put s drukčijim mirisima i blišćavcima.

Ter pokriva Buku od Kotora kojano je dika od Rvata

Trećega dana mojega boravka Zvonko (Zvonimir Deković, predsjednik Hrvatskoga nacionalnog vijeća) i ja odlazimo na sastanak s hrvatskom generalnom konzulicom u Kotoru Jasminkom Lončarević. Na Vratima od mora susrećemo admirala Bokeljske mornarice Mirka Vičevića i Sanija Bijelića. U zraku se ćuti dašak optimizma unutar hrvatske zajednice. Da me dojam ne vara, uvjeravam se i pred konzulatom i u samoj zgradi. Dok su još lani mnogi naši ljudi gotovo potajno ulazili u Konzulat, ozračje je sad posve drukčije: ljudi u zgradu ulaze ni ne osvrćući se, a suradnja je između konzulata i predstavnika mjesnih Hrvata uzorita. Plodom je te suradnje i sve veći broj zahtjeva za hrvatskim državljanstvom te izlazak sve većega broja Hrvata iz teškim okolnostima uvjetovane hrvatske šutnje. Potvrđuje mi to i glavni urednik Hrvatskoga glasnika Nikola Dončić, koji u uvodniku novoga broja piše o svojevrsnome zametku hrvatskoga proljeća u Crnoj Gori.

Ne plače ženu, ne plače sina ko pije cijela buljanska vina

Dva dana poslije, u petak, već sam bio na putu za Bar. Očekivano sam sporo izlazio iz Tivta, ali kad se cesta raščistila u Grblju, naivno se ponadah da bih šezdesetak kilometara puta možda i mogao prijeći za satak vremena. Vrtim radijske postaje jer mi uz pogled na more ne idu gusle i narodnjaci, nikako da pronađem pravu postaju, pa ubacujem CD. Nekako se probih do Budve, pa ponovno zastoj. Srećom s visine imam dobar pogled na stari grad koji je još arhitektonski hrvatski iako kampanjuli djeluju poput maketa prema novogradnjama. Ako nikad niste bili u Budvi, a jeste u Makarskoj i ako mislite da je Makarska preizgrađena, zamislite da je u Makarskoj triput više zgrada nego što ih ima i da su barem dvostruko veće, a da su ulice dvostruko uže i dobit ćete predodžbu o gustoći naseljenosti Budve. Tek nakon dva sata eto mene u Ilije, Suzane i Marka. S Ilijom nema stajanja! Odmah iza objeda letimo u Zupce. Da se zaštiti od posjetitelja iz bakrenoga doba, kako veli, a vi pogađajte koji su to, na kapiju je stavio niz upozorenja na više jezika. Obilazimo selo i na koncu se zaustavljamo u Stane, koja potvrđuje da u jezikoslovlju ne možete bez žene toga imena, bez obzira bila ona iz Hutova, Moševića ili Zubaca. Stane je, naime, i ovom zgodom nekoliko puta izrekla različite oblike prastaroga glagola vjesti 'znati', a zatim i riječ more izgovorila kratko (ne mooore, kako se u standardu izgovara), što je arhaizam koji sam potvrdio najzapadnije u Bristu u Makarskome primorju, a Zupci su od 6. travnja 2024. najistočnija točka. Kad smo se spustili u Bar, s Vladom smo Lukšićem, koji je zagrabio debelo u deveto desetljeće života, dogovorili buduća istraživanja u Spiču kako bih dobio razlog za povratak ako ga uopće trebam.

Tu kulture se prokopale, kraj se nekad zvao Duklja. Crkve u crvenicu su propale, iz vapora para suklja

Idućega jutra ostavili smo Marka da zaludu s prijateljima čeka vjeronauk jer je župnik zaboravio na zakazano ređenje, a mi se uputismo prema barskim vrletima. Prošetasmo se tako do vodopada Vrteljak kod Turčina, sela iznad Staroga Bara. Ondje susretosmo Sulja Mustafića, predsjednika Bošnjačkoga nacionalnog vijeća Crne Gore, i, naknadno sam to doznao, rođaka supruge Zlatka Hasanbegovića. Pohvalio nam se kako ga je nedavno zaustavila neka srbijanska televizijska kuća i zamolila za izjavu. Kad im je rekao da su Bar i okolica nekoć bili dijelom Crvene Hrvatske, razgovor je brzo završio. S Markom se zatim zaputismo prema Svaču, nekoć biskupijskome središtu i gradu u kojemu je, po predaji, bilo katoličkih crkava koliko i dana u godini. Kad se odmakosmo od mora, u Mrkojeviće, krajolici bijahu poput hercegovačkih: kamen, krš i pokoja maslina. Povijest se ondje prvi put zaustavila nakon provale Mongola, a onda su je drugi put i zanavijek zaustavili Turci. Danas su jedini Svačani životinje, a negdašnje veličine grada čovjek postane svjestan tek kad se popne do razvalina crkve svetoga Ivana s koje se razaznaju ostatci ostataka zdanja što su u crvenicu propala. Danas se oko svačkih crkava spore albanski muslimani te crnogorski i srpski pravoslavci, a katolike, čije su te crkve bile, nitko ništa ne pita. Nakon Svača odlazimo na karaulu Fraskanjel odakle se pruža pogled prema Bojani i Albaniji. Krajolici su ti vrlo slični neretvanskima, a očito i narodni običaji. Na povratku nas je preteklo jedno vozilo i prepriječilo nam put. „Dokumenta“, vikne redarstvenik. „Znaš i latinski?“, Ilija će. „Nemoj, tata“, prestraši se Marko. „Imaš li ovde baštu?“ „Nemam, ja sam iz Bara?“ „Pa šta će ti onda ove motike, lopate, kliješta… Čekaj malo…“, odmakne se redarstvenik od nas i počne pričati preko radioveze. „Imam ovde čovjeka koji ima alata koda ima deset duluma zemlje, ali dokumenta uredna. Šta da radim?“ „Pušćaj, bit će da nije Crnogorac“, probio je nadređenik i nama bubnjiće. Sa svim tim oruđem otiđosmo na Adu Bojanu i u suton u Ulcinj u kojemu je katedrala preuređena bila u džamiju, ali je portal i dalje ostao katolički. Danas je u bivšoj katedrali gradski muzej. Čak se i u Ulcinju SPC pokušao domoći nekih katoličkih zdanja, zasad, srećom, bezuspješno. „Đe si sine“, brižna mati zove Marka, što je znak da je i nama vrijeme za povratak.

Pred gradom je more plavetno, nebo izjutra ima boju golubljeg vrata s mliječnim preljevima glatke školjke

U nedjelju pođosmo na misu u barsku konkatedralu. Slučaj je htio da sjednem do Koprivničanca. Na izlazu me prijatelj Vlado upoznaje sa ženom s Iža. Prozborismo nakratko otočki, tek toliko da joj se orose oči. Velika je otočka tuga i na moru, i na kraju, pogotovo kad si daleko od mjestâ di ča ozvanjo. Nakon mise otiđosmo na kavu šestanku (jer je vlasnik i šestan i Šestan). Prvi put kad sam bio u Baru, bilo nas je tek četvero, a sad su mi se uz Vita, Iliju i Vlada pridružili Božo sa suprugom i sinom te Drago sa suprugom. Uz kafu dobik rakiju od muravak. Toliko je dobra da prozborih zubečki. Pitaju me naši ljudi za neke podatke, a ja im odgovaram da ne radim nakon druge rakije. Ipak im moradoh prenijeti kako je razmjerno nedavno otkriveno da su prvi poznati tekstovi pisani hrvatskim jezikom u Baru napisani 1629., samo 12 godina nakon prvoga štiva napisanoga hrvatskim jezikom u Boki kotorskoj. O tome svjedoči kratko pismo na hrvatskome jeziku Petra Samuelija, generalnoga vikara barskoga nadbiskupa (najvjerojatnije podrijetlom janjevačkoga Hrvata) Petra III. Mazareka, o čemu piše vrsni crnogorski povjesničar i novovjeki barski kroničar te naš prijatelj Savo Marković. Iz 1828. i 1833. potječu dva pisma Stijepa Obradovića iz Spiča (područja između Bara i Budve) upućena Antu Obradoviću. Ta su pisma pisana dalmatinsko-dubrovačkim slovopisom te se u njima, uz jezične konstrukcije svojstvene tadašnjemu hrvatskom književnom jeziku južnohrvatske stilizacije, ogledaju neke značajke mjesnih govora. U tim je pismima jasno izražena bojazan od upada Crnogoraca, pa je to najbolji odgovor onima koji drže da je riječ o spomeniku crnogorskoga jezika. Slučaj je htio da sam samo nekoliko dana nakon povratka u Zagreb zahvaljujući neretvanskoj vezi (Mariju Talajiću i Miji Ostojiću) naletio na tekst iz 1862. s naslovom Ogled po Carigradu u kojemu stoji: „Nije neznatan broj našeg roda ovdje (u Carigradu; op. D. V.); samih Hrvatah od Bara (Antivari), od Metkovićah i od obližnjih selah, vele da imade više tisućah (…)“ Podijelih ga s mojom užom barskom klapom (koju tvore medijavelist Savo Marković, kroničar barskoga hrvatstva Vladimir Marvučić i perpetuum mobile Ilija Vukotić), pa virtualno nazdravismo barsko-metkovskomu jedinstvu i našu sreću zbog otkrića podijelismo sa Zvonimirom Dekovićem, koji nam je uzvratio tekstom koji je župa Zankovići u Spiču posvetila 1000. obljetnici krunidbe kralja Tomislava. Bokeljska, budvanska i svebarska zemlja kao da je ovih dana odlučila na površinu izbaciti sustavno zatirano hrvatstvo.

Život je tako dobar kraj ognjišta otaca

Nakon tri dana Svebarja vratih se u Boku, u kojoj tek što nije počelo ljeto, održati predavanje u okviru projekta CROIDENT: Hrvatski identitet nastanak i osporavanja, čiji je voditelj Saša Mrduljaš. Zvonko mi, dok se krijepim budvanskim vinom listajući nedavno objavljenu Budvansku pjesmaricu, prepričava zgodu iz bivše države u kojoj je naslovni junak Hrvat iz Mula. Dotični je vadio osobnu iskaznicu. Došao je biciklom u Kotor, spremio novu iskaznicu u džep i tek je kući pregledao. Na ispravi je stajalo da je Crnogorac. Brže-bolje vratio se ispraviti pogrešan podatak. Službenici ga upitaju što je. „Ja sam Hrvat, a ođe piše da sam Crnogorac.“ „Nema veze, druže, danas ti je to sve isto.“ „Pa kad je sve isto, onda ćete to lako ispravit“, izbori se ribar za pravicu. Upravo je ta mala zgoda ogledni primjer kako su hrvatstvo očuvali mali ljudi velikoga srca, a danas kad je veza s matičnom domovinom najjača u posljednjih stotinjak godina, hrvatstvo moramo jačati obrazovanjem koje će ojačati ponos. Boka je, naime, dala tolike književnike i moreplovce te izgradila umjetne otoke kako bi iskazala vlastitu vjeru, u Budvi i Paštrovićima usporedno su živjeli i katolički obnovitelji i prosvjetitelji voltaireovskoga tipa, a u Svebarju se pismenost na narodnome jeziku razvila pod osmanlijskom okupacijom. Žilav je taj puk crvenohrvatski, puk koji je preživio poslovičnu nezainteresiranost sunarodnjaka za njegovu sudbinu te pritiske odozgo i s boka. Na tome putu imamo i prijatelje poput povjesničara Sava Markovića, koji me uvijek iznenadi kako iz rasutih vrela do u tančine rekonstruira život srednjovjekovnoga Bara, i književnika Miraša Martinovića, koji razgovara s duhovima iz ruševina dukljanskih gradova, čija mi je nedavno poklonjena knjiga svaku večer na kantunalu.

Mjesec nad zaljevom golubica s grančicom u kljunu. Kap rose na krilu mrtvog šturka ispod maslina

„Kad je netko na jednome mjestu tisuću godina, to više nije samo kultura, to je civilizacija“, odjekuju mi Zvonkove misli dok tiho, o tiho napuštam Boku, Budvu i Svebarje s mišlju da nikad ne bih mogao reći zbogom toj zemlji neizrecive ljepote te vas pozivam da je i sami otkrijete, zaljubite se uvale, crkve i palace njine te upoznate svojega Zvonka, Senku, Iliju, Vlada, Sava, Pera, Juliju, Nikolu, Marka, Anu, Dijanu, Mira, Ilka, Mira, Ivu, Joza, Irenu, Tanju i tolike po izbor ljude kako biste spoznali da krajevi, kao i ljudi, imaju dušu.

Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik