Sloboda misli često je plaćana ličnom slobodom. Istorija čovjekove pobune, zato je između ostalog, istorija njegovog ontološkog postojanja
Demokratiji kao proizvodu duge borbe od antičkih korijena, pa preko Magna Carte1215, do političkih revolucija 18. i 19. vijeka, pa sve do modernog doba bijaše imanentna čovjekova pobuna, protest kao kritički stav nemirenja sa ugrožavanjem temeljnih vrijednosti te demokratije.
A to i jeste suština demokratije. Protest. Javno izraženi stav. Jer, ako demokratija nije liberalna, onda i nije demokratija.
A buniti se, protestovati u ime slobode i boriti se za nju, nije ništa drugo do ime govora slobode postojanja i slobode izražavanja čovjeka. Sloboda misli često je plaćana ličnom slobodom. Istorija čovjekove pobune, zato je između ostalog, istorija njegovog ontološkog postojanja.
Svaka od tih stranica čovjekove borbe govori o integritetu i identitetu kritičkog angažmana čovjeka kao mislećeg bića i njegove upitanosti o svim bitnim pitanjima društva. Zato je pobuna odlika prosvijećenog bića koje ne pristaje na ponižavanje sebe i svog dostojanstva.
U predmetnom diskursu pobunu tretiramo kao kulturu samosvijesti i stanja slobodnog duha koji ne pristaje na pokornost pojedinca kao clana gomile. Jeste, zoon politikon, ta vječna agora čovjeka koji drži do sebe kao aktivnog subjektazajednice u kojoj hoće da živi kao slobodno a ne poslušno bice. Konačno, to bješe osnov postojanja čovjeka kao djelatnog bića.
No, današnji život u dobu narcisoidne selfi kulture, ideju i smisao pobune kao emancipacije, kao iskustva stvarnosti, dekuražirao je pred kolektivnom histerijom društvenih mreža i potrošačkog društva koji vas tjeraju da budete "srećno" a ne misaono biće. I zato, sve što se danas umom i djelom odupire uniformnom spektaklu, glamuru i kolektivnoj masovnoj kulturi, samo po sebi je incidentno te kao takvo prokazano i etiketirano jeretičkim duhom pobune.
Današnja civilizacija uradila je sve, ama baš sve, da obesmisli, potre, banalizuje, profaniše i izmanipuliše čovjekovo nekadašnje etičko misaono kritičko biće, da ukine čovjeka pobune.
Čak da mu novim socijalnim inženjeringom potre sjećanje na kulturu otpora i nepristajanja na sve i svašta. Uostalom, cilj mnogih današnjih strategija jeste ovladati čovjekovom sviješću. Ito tako, ti uvezani krugovi novih globalnih radionica smisla čine uspješno, da čovjek dobrovoljno i svjesno veli, zašto bih se i zbog čega bih se bunio? Evo, kaže on, mene u društvu tih društvenih mreža, u rijalitiju, evo i u hramu konzumerizma, gdje postojim, jer kupujem. Pride, tu su i dežurne mjere digitalnog nadzora i ugrožavanja privatnosti, pa...
Znači, pobuna kao misaona disciplina, kao iskustveni istorijski, politički, filozofski, kulturološko - prosvjetiteljski fenomen, kao pravo na sopstveno mišljenje i izbor, današnjem čovjeku je (p)otkupljena novim zavodljivim monetama novog smisla u kojem je virtuelno moguće sve a realno ništa.
Ništa, jer je realnost standardizovana kao način postojanja i racionalnog razmišljanja postala ništa, koja je ne tako davno tražila i dobijala reakciju tog negdašnjeg misaonog čovjeka.
Ali danas, u ambijentu spektakl tabloidne svijesti, egoizma i opustjelih etičkih imperativa, pobuni nema mjesta. Jeste, ovladao je čovjek današnjice mnogim ekspertizama, masterima i hiper - specijalizacijama, akademskim statusima, no istovremeno i trajno izgubio je osjetljivost za društvena pitanja, solidarnost, humanost, probleme, svijest i savjest o javnom opštem dobru.
Čovjek se oslobodio slobode izbora i"tereta" pitanja - ko sam i šta mi je činjeti u svijetu u kome jedino kao biće razuma, slobode i odgovornosti, treba da postoji. Ali, kako reče Borislav Pekić: "čovjek ne želi da bude odgovoran, on želi da preživi, ne da nadživi".
Konačno, pitajmo se koliko i zašto smo u ovom današnjem pohlepno obezdušenom vremenu suviše daleko od riječi uglednog sociologa Entoni Gidensa: "Ne bismo imali radi čega da živimo, kad ne bismo imali nešto za šta vrijedi umrijeti".
Izvor: Portalanalitika/Željko Rutović