Nematerijalna kulturna baština Boke kotorske iako bogata i značajna kao svjedočanstvo duhovnosti i idenditeta uzmiče, nestaje i biva potpuno zaboravljena. Perast je uz sve negativne pojave koje prate i mijenjaju život preostalih stanovnika, uspio da sačuva tradiciju održavanja običaja: Madja i Gađanje kokota, koji su prije mnogih decenija bili karakteristični za Boku i jedinstvene Fašinade. Njihova viševjekovna tradicija je potvrđena arhivskim dokumentima, i svjedočanstvima starih pisaca, ali nije u potpunosti naučno valorizovana. Običaji koji se njeguju u Perastu čuvaju davne memorije i daju prinos očuvanju duhovne kulture Boke kotorske, ali još uvjek nije prepoznat njihov kulturno- turistički potencijal.
Boka kotorska je prostor koji je kroz vrijeme i mnoge povijesne i druge mijene preživljavao postepeno nestajanje duhovnog kulturnog nasljeđa. Perast koji je u samovanju dugih decenija, za razliku od drugih naselja Boke kotorske izloženim većim promjenama, očuvao duh tradicije kroz njegovanje običaja. Za razliku od vjerskih običaja koji se u Boki, kao bikonfesionalnoj sredini, mnogi narodni običaji su potpuno nestali ili gotovo zaboravljeni. Zbog toga se Perast, poznat po kulturnoj baštini sačuvanoj u baroknoj urbanoj, arhitektonskoj i umjetničkoj cjelini grada, pod zaštitom UNESCO-a, danas percepira i kao rijetka sredina u kojoj je još uvjek živo prisustvo tradicije i starih običaja.
Perast je tako uspio očuvati viševjekovnu tradiciju Fašinade, jedinstvenog običaja vezanog za svetište Gospe od Škrpjela i dva nekada ne samo za Perast karakteristična običaja Mađ i Gađanje kokota. U današnje vrijeme, kada Boka sve manje pamti vrijednosti koje su određivale njen kulturni identitet i duhovni i etnički integritet, ovi običaji imaju posebno značenje. Preživjeli u povijesnim i političkim nevremenima, oni su danas mnogo više od živopisne atrakcije kako se možda na prvi pogled doživljavaju. Svakako da su običaji vremenom bili izloženi promjenama, bili prilagođavani povijesnim, političkim i društvenim prilikama i do nas su stigli u nešto izmijenjenom obliku. Ipak u njima je sačuvan dragocjeni dio nekadašnjeg bogatstva duhovne baštine Boke kotorske.
Fašinada je običaj povezan sa nastanakom i očuvanjem jednog od najpoznatijih Marijanskih svetišta na istočnoj obali Jadrana, Gospe od Škrpjela pred Perastom. Fašinada sjeća na 22. srpnja 1452, kada je prema predaji pronađena Gospina slika na hridi, a uvjerivši se u njenu čudotvornost Peraštani se zavjetuju da će na tom mjestu podići crkvu. Oko prirodnog škrpjela (hridi, grebena) je dovlačenjem kamenja i potapanjem starih isluženih jedrenjaka stoljećima nastajao vještački plato na kome je polovinom XV stoljeća podignuta kapela. U drugoj XVII stoljeća, u vrijeme najvećeg uspona pomorstva i blagostanja grada Peraštani podižu današnju crkvu.
Simbolika običaja fašinade je očuvanje onoga što je nastalo vođeno vjerom i odanošću blaženoj djevici, nebeskoj zaštitnici Perasta, a porijeklo i davni korjeni se nalaze u obaveznom javnom radu, koji se u vrijeme dominacije Venecije provodio i u drugim prilikama.
Iz jedne odredbe Ceremonijala Peraške općine iz 1743. saznajemo da je uoči 22. srpnja capitano della comunita (gradski kapetan) izdavao javnu naredbu Peraštanima i stanovnicima naselja, koja teritorijalno pripadaju Perastu o obavezi sudjelovanja na fašinadi[1]. Zabranjuje se da svi koji posjeduju velike i male barke napuštanje mjesta, inače će biti kažnjeni globom od pet dukata. Oni koji nemaju svoje barke treba da ih pozajme. Prokurator Gospe od Škrpjela je imao zaduženje da izbroji barke, koje dovlače kamen na otok. ( Butorac 1999:152; Milošević 2002:54)
Iz jedne odredbe Ceremonijala Peraške općine iz 1743. saznajemo da je uoči 22. srpnja capitano della comunita (gradski kapetan) izdavao javnu naredbu Peraštanima i stanovnicima naselja, koja teritorijalno pripadaju Perastu o obavezi sudjelovanja na fašinadi[2]. Zabranjuje se da svi koji posjeduju velike i male barke napuštanje mjesta, inače će biti kažnjeni globom od pet dukata. Oni koji nemaju svoje barke treba da ih pozajme. Prokurator Gospe od Škrpjela je imao zaduženje da izbroji barke, koje dovlače kamen na otok. ( Butorac 1999:152; Milošević 2002:54)
Proces kojim se fašinada od kuluka pretvorila u ceremoniju memorije i običaj je trajao dugo, Srećko Vulović piše 1887. da se prije nekoliko godina „uvelo svečanom službom božjom slaviti dne 22 srpnja“:
Toga istoga dana poslije podne Peraška mladež vozeć Gospinu lađu, i pjevajuć narodne pjesme, dovuče do pod otočić drugu veliku lađu punu kamenja koje utopi po starodrevnom običaju, kako već vidjesmo, uzduž obale otočića, a slijedećih dana jednako rade svi vlasnici lađica iz cijele Peraške općine. (Vulović 1887: 71)
U današnje vrijeme, fašinada se događa pri zalasku sunca svakog 22. srpnja, kada u Perastu započinje jedinstvena ceremonija u kojoj mogu sudjelovati samo muškarci. Barke iz Perasta i okolnih mjesta sa jednim ili dva veslača okupe se na Pošovo ( istočni dio Perasta ). Napunjene kamenjem i okićene zelenilom[3], barke se povežu se konopom te formiraju niz koji predvodi ona u kojoj su župnik, ugledni građani i pjevači u narodnoj nošnji. Polako veslajući, uz dvije stare peraške bugarštice, upute se obalom do Penčića, zapadnog dijela Perasta. Do crkve sv.Nikole pjevači pjevaju Oj vesela veselice[4], a zatim do Gospe od Škrpjela Dvoje mi drago zaspalo. Kad stignu do kraja Perasta, krenu prema školju, a kad mu se približe barke se odvežu i kamenje baci u more, dok zvone zvona sa crkve na školju. Molitvom krunice i zajedničkom večerom završavala se fašinada.[5]
Iz jedne odredbe Ceremonijala Peraške općine iz 1743. saznajemo da je uoči 22. srpnja capitano della comunita (gradski kapetan) izdavao javnu naredbu Peraštanima i stanovnicima naselja, koja teritorijalno pripadaju Perastu o obavezi sudjelovanja na fašinadi[6]. Zabranjuje se da svi koji posjeduju velike i male barke napuštanje mjesta, inače će biti kažnjeni globom od pet dukata. Oni koji nemaju svoje barke treba da ih pozajme. Prokurator Gospe od Škrpjela je imao zaduženje da izbroji barke, koje dovlače kamen na otok. ( Butorac 1999:152; Milošević 2002:54)
Proces kojim se fašinada od kuluka pretvorila u ceremoniju memorije i običaj je trajao dugo, Srećko Vulović piše 1887. da se prije nekoliko godina „uvelo svečanom službom božjom slaviti dne 22 srpnja“:
Toga istoga dana poslije podne Peraška mladež vozeć Gospinu lađu, i pjevajuć narodne pjesme, dovuče do pod otočić drugu veliku lađu punu kamenja koje utopi po starodrevnom običaju, kako već vidjesmo, uzduž obale otočića, a slijedećih dana jednako rade svi vlasnici lađica iz cijele Peraške općine. (Vulović 1887: 71)
U današnje vrijeme, fašinada se događa pri zalasku sunca svakog 22. srpnja, kada u Perastu započinje jedinstvena ceremonija u kojoj mogu sudjelovati samo muškarci. Barke iz Perasta i okolnih mjesta sa jednim ili dva veslača okupe se na Pošovo ( istočni dio Perasta ). Napunjene kamenjem i okićene zelenilom[7], barke se povežu se konopom te formiraju niz koji predvodi ona u kojoj su župnik, ugledni građani i pjevači u narodnoj nošnji. Polako veslajući, uz dvije stare peraške bugarštice, upute se obalom do Penčića, zapadnog dijela Perasta. Do crkve sv.Nikole pjevači pjevaju Oj vesela veselice[8], a zatim do Gospe od Škrpjela Dvoje mi drago zaspalo. Kad stignu do kraja Perasta, krenu prema školju, a kad mu se približe barke se odvežu i kamenje baci u more, dok zvone zvona sa crkve na školju. Molitvom krunice i zajedničkom večerom završavala se fašinada.[9]
Čuvanje tradicije i običaja i njihovo istraživanje, od izuzetnog značaja za ukupan kulturni i duhovni i etnički identitet, što smo željeli ovim prilogom istaći, kao i istinu da je ovaj segment baštine Boke kotorske vrijeme odvelo u zaborav, kako je don Branko Zbutega jednom rekao „ nema više Boke koja bi sama sebe pamtila, a drugi neće da pamte tvoju istoriju“.
Iako zakašnjela briga, za dobar dio izgubljenog duhovnog kulturnog nasljeđa Crne Gore donošenjem Zakona o zaštiti kulturnih dobara, 2010. prvi put je nematerijalna kulturna baština dobila isti tretman kao i materijalna, tako je fašinada dobila status kulturnog dobra i našla na listi zaštićene nematerijalne kulturne baštine Crne Gore.
Konačno, treba kazati da su danas živi stari običaji malo iskorišten kulturni potencijal u turističkoj ponudi Perasta i Boke kotorske. Prezentirati ih kao rijetkost koja se ne može doživjeti drugdje i uključiti u turističke itinerere, značilo bi i njihovu kulturno-turističku valorizaciju.
Marija Božinović Mihaliček
Segment izvornog znanstvenog članaka Tradicionalni običaji u Perastu, Zbornik radova sa simpoziuma FEB 2012., Zagreb 2013.
[1] U Ceremonijalu peraške općine: fassinada
[2] U Ceremonijalu peraške općine: fassinada
[3] Obično grane jasena, a Kulišić još pominje „lovoriku, oleander i razno cvijeće“ (Kulišić 1958: 339.)
[4] Notni zapis pjesame donijela je Marjanović-Krstić Zlata, Vokalna tradicija Boke kotorske,Podgorica 1998. str. 84-85
[5] Prije nekoliko godina u čast običaja fašinade organizuje se u pomirbenoj dvorani na otoku kulturni program (izložba ili koncert) i regata jedrilica Fašinada kup.
[6] U Ceremonijalu peraške općine: fassinada
[7] Obično grane jasena, a Kulišić još pominje „lovoriku, oleander i razno cvijeće“ (Kulišić 1958: 339.)
[8] Notni zapis pjesame donijela je Marjanović-Krstić Zlata, Vokalna tradicija Boke kotorske,Podgorica 1998. str. 84-85
[9] Prije nekoliko godina u čast običaja fašinade organizuje se u pomirbenoj dvorani na otoku kulturni program (izložba ili koncert) i regata jedrilica Fašinada kup.