Jednostrana „analitičnost“ rukovođenja tehnikama (pred)izbornog inženjeringa nekritičke podrške tadašnjoj opoziciji, posredstvom metoda javne i tajne propagande; lobističkih grupa; komunikaciono novotehnološke manipulacije; diplomatskog prihvatanja i odbijanja; tek, isforsirana podrška dijela međunarodnih aktera u sinergiji sa djelovanjem Srpske pravoslavne crkve, finalizovana je 30 avgusta 2020. godine novom vlašću troglave koalicije.

Iznjihalo se političko čedo, koje će vrlo brzo, i za same projektante nove političke (nad)realnosti u Crnoj Gori neočekivano postati ČUDO. Rodilo se, valja ga ljuljati. No, dokle… Ko s đavolom tikve sadi…ili što se grbo rodi…tek, bilo kako, čedo je, naraslo i preraslo u čudo koje je čak i regio zabrinuo. Na razmeđi između čedomorstva i čudomorstva, politička nadrealnost eskalirajuće banalnosti, uspostavila je algoritam (pred)političkog totema koji će nezavisno od vremena trajanja ostaviti pojedinačno nasljeđe ne malih dimenzija. Po dubini.

I jeste čudo zadesilo građansku Crnu Goru. I jeste čudo zadesilo mentore čeda svoga, koji ne mogu vratiti duh u bocu i čedo u avgustovski medeni mjesec interesne ljubavi. Prohodalo je, sve sa bocom svetosavskog duha u klerikalnoj ruci i onom (ne)čuvenom „Moj narode“, da sam se ja pitao Crne Gore ne bi ni bilo, a i 9. maj dosta se slavio.

Potpisalo je čedo pre-poručeni prošlogodišnji septembarski koalicioni sporazum. Trpi papir sve. Osušilo se mastilo, utihnuo slavljenički buk, a na sceni, od meteža neprincipijelnosti, nezgrapnih izjava, radnji i političke atmosfere istočnjačko despotskih relikvija, na mnogim adresama muk. Otrglo se čedo ubijeđeno da je ni manje, ni više, no svakojako svjetsko (izborno) čudo. A čudesa ne dolaze svaki dan. I šta sad? Kako se i na koji način odreći roditeljstva, kako se odreći političkog rukopisa koji se zornim prepoznaje i čita od 2016. godine u redovima, a još više između njih.

I sad mentori u čudu, kome sve za „Budućnost Crne Gore“ kazati zbogom a kome URA? Obnevidjelost suštinom vjekovnih balkanskih atavizama i hroničnih skoro nevidljivih linija između mržnje i zla, porodilo je ovdašnje čudo,od koga ne boli glava samo nas, jer je ova bolest i prelazna i zarazna.

Postizborna stvarnost ostaje da svjedoči o mukama trapavog presvlačenja iz četničkog gunja u evropski kostim. Navlačenje evropskog kostima ne ide baš lako. Naprotiv, usko je to odijelo, pa nove evropejce svako malo nešto žulja i steže. Evropsko odijelo je stvar kulture, tradicije, odnosa, navike, manira, stila… Radije bi se raspojasali kao ono nekad dočekujući Kavaju.
U broj manji (u)guraće se, ubjeđujući nas da im dobro stoji, te da lakovane cipele nikad nijesu ni skidali s nogu.

Sezona presvlačenja ubrzano je u toku. Toliko da su im i mnogi birači u šoku. Ponekog će možda i prevariti novim kostimom i teško sricanom evropskom retorikom. Žmureći na jedno oko „povjerovaće“ im i njihovi mentori. Guraće ih i voditi od salona do salona, ali džaba, teško se u te nove evropske cipele ulazi. Ali tome i služi politička lakirovka, manipulacija, propaganda, spin majstori…

Pa kome se proda. Za cijenu koliko to i koga košta, o tom po tom.

Okrenu čedo leđa civilizacijskim vrijednostima liberalne demokratije, snaženja institucije i vladavine prava, otvorenosti, transparentnosti, sekularizma i antifašizma. Okrenu leđa prosvjetiteljskim idealima, principima i nazorima demokratske politike koji su konstitucija društva iz kog dolaze njihovi arhitekti.

Ne pokaza se promjena, sama po sebi, ni ljekovitom, ni reformskom, ni dinamičnom. Naprotiv! Ciljano i projektovano ulaganje dijela međunarodnih adresa, domaćih tzv. NVO i tzv. nezavisnih medija, i sve to za jedan više mandat, ne pokaza se političko-demokratskim kapitalom sa kojim je trebalo dugo i dugo likovati proglašavajući mršavu pobjedu istorijskom prekretnicom i konačnim oslobođenjem Crne Gore.

I sad, samo što čedo nešto izusti-promuca, eto ti ekipe dežurnih diplomatsko-medijskih vatrogasaca da požar gase. Trk od kabineta do kabineta, savjet po savjet, diktat po diktat, u medijima spin po spin, ali džaba. Sad je čedo čudo i prirodno je naraslo u čudovište. Ono koje ne skriva mržnju, koje vrijeđa, duri se na evropske standarde. Naraslo čudo do te mjere da snagom vjere pomjera i planine, sve pozivajući na tajnu zagrobnog, nekog boljeg, tamo daleko, života. I što god mentorski oci mislili o svom voljenom „oslobodilačkom“ čedu, znaju da ispred sebe nevoljno gledaju čudo.

Tek u čudu od čuda, mentorski štap i šargarepa, neuspješno pokušavaju reanimirati avgustovsko čedo.

Vještačenje je u toku…