Putniku namjerniku bokeljsko je naselje Bijela vjerojatno najpoznatije po brodogradilištu, a oni malo upućeniji jamačno su čuli kako papa Siksto V. (1585. – 1590.), po navodu Andrije Zmajevića, potječe iz bijelskoga zaleđa, točnije iz Bijelskih Kruševica. U samoj se Bijeloj nalazio i benediktinski samostan iz IX. stoljeća, koji su navodno 1242. porušili Mongoli, ali je na njegovu mjestu ostala katolička crkva svetoga Petra. U Bijeloj se nalazi i pravoslavna crkva riza Bogorodice podignuta 1827. na temeljima stare romaničke katoličke crkve te još nekoliko pravoslavnih crkava. Bijela je ujedno postala domom peraške obitelji Zmajević koja je ondje 1687., na mjestu negdašnjega osmanlijskog zapovjedništva, izgradila palac koji su prvo naslijedili Burovići, pa na koncu Zlokovići. U najstarijim se povijesnim vrelima, koja se uglavnom odnose na benediktinski samostan, Bijela naziva latinskim imenom Alba (usp. lat. alba 'bijela'). U jednome od dokumenata u kojima se spominje taj samostan stoji kako je papa Klement VI. 6. siječnja 1346. zatražio od srpskoga cara Dušana da Kotorskoj biskupiji vrati, među ostalim, upravo katoličku crkvu svetoga Petra u Bijeloj, koju su pravoslavci preoteli, a ljeta 1351. u povelji se srpskoga cara Dušana navodi i slavensko ime mjesta – Bijela. Prije nekoliko dana listajući po tko zna koji put 2. svezak Kotorskih spomenika Antuna Mayera na 115. stranici naiđosmo na dokument u kojemu se ime Bijela spominje 18 godina prije Dušanove povelje. Dokument donosimo u prijevodu Sanje Perić Gavrančić.
11. X. 1333.
Dana 11. mjeseca listopada. Ja Tolko, sin pokojnoga Čikoja iz Bijele obvezujem se svojemu patronu Mati Tripuna Jakovova dati svake godine četiri perpera u tri isplate, to jest na Božić 16 groša, na blagdan svetoga Petra drugih šesnaest i na blagdan svetoga Mihovila ostalih šesnaest. A ja, gore spomenuti Mate, obvezujem se da neću od njega ništa drugo zahtijevati niti mu što naređivati. Ali ako ne plati u rečenim terminima, navedeni Mate neka ima ovlasti osobno ga zarobiti i izvršiti svoju volju nad spomenutim Tolkom. I ovo neka bude na snazi dokle god postoji mjesto Bijela od Kotora, bez zapriječene kazne. Učinjeno u prisutnosti suca Nikole Petra Šimunova i auditora Marina Golije.
Nekoliko se zanimljivih pojedinosti razabire iz ovoga kratkog teksta. Prvo, ime je Bijela zapisano i u ekavskome (Bela) i u ijekavskome obliku (Biela). Slična je pojava razmjerno česta u navedenome razdoblju u latinskim tekstovima s dubrovačkoga i bokeljskoga područja. Drugo, u dokumentu je potvrđen lik Mate, što je jedna od prvih potvrda toga kršćanskoga imena, koje bismo prije očekivali u srednjoj Dalmaciji (na prostoru od Neretve do Bojane znatno je češći lik Mato). Treće, u dokumentu je očuvana višerječna antroponimijska formula koja sadržava osobna imena muških predaka (Mate Tripuna Jakovova, Nikola Petra Šimunova), koja je i danas živa u dijelovima srednje Dalmacije (npr. u Klisu) i Svebarju (poglavito u Zupcima, u kojima se zna navesti i po pet muških predaka, npr. Marko Ilija Marka Ilije Iva Đurova Ivov). Četvrto, u dokumentu se spominje i osobno ime Čikoje usporedivo sa ženskim imenom Čika, koje je u hrvatskome osobnoimenskom fondu zabilježeno od XI. stoljeća, i to u jednoj od povelja hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. (1058. – 1074.). Peto, likovi Mate i Tripun među prvim su potvrdama navedenih imena u hrvatskome osobnoimenskom fondu te upućuju na pripadnost njegovih nositelja Katoličkoj Crkvi. I ovaj nam dokument pokazuje kako se i iz naizgled najneznatnijega dokumenta mogu razabrati neki važni podatci. Jedino što još ne znamo jest je li Mate Tripuna Jakovova prvi bokeljski reketar i vrijedi li još dogovor zbog kojega je dokument objavljen kad je već potpisano da važi „dokle god postoji mjesto Bijela od Kotora“.
Sanja Perić Gavrančić
Domagoj Vidović