„… Treći prozor ko da sluša šum dalekih oceana…”
Živa bokeška legenda o nesuđenoj ljubavi i nesretnoj sudbini tri sestre…
Priča počinje još u XV. stoljeću kada se smatra da je izgrađena palača “Tre sorelle” u Prčanju. U pisanim izvorima ova palača se spominje tek u XVI. stoljeću pod nazivom “Villa trium sororum”. Najstarija građevina na Prčnju i jedna od najstarijih gotičkih građevina na našim prostorima pripadala je obitelji Buća, o čemu svjedoči njihov obiteljski grb (grb obitelji Buća je stilizirani ljiljan), koji se nalazi uklesan na više mjesta na fasadi građevine. Ova jedinstvena srednjovjekovna građevina krasi Prčanj već stoljećima pričajući priču, koja je poznata ne samo Boki i Crnoj Gori već i mnogo šire. Palača je jednostavnog oblika, a formiraju je tri suspregnuta, tlocrtno pravougaona korpusa. Kako sama građevina, tako je i ova legenda inspirirala mnoge bokeške umjetnike te se o ovoj legendi pjeva, slika, glumi… Jedna od zanimljivijih umjetničkih izvedbi je svakako slika tivatskog slikara Miljenka Sindika, koji je naslikao “Tre sorelle” u njihovoj palači. Na radu si prikazane tri ženske figure, koje predstavljaju tri sestre - Rozu, Neru i Bjanku. Svaka od ovih figura stavljena je u oivičeni pravougaoni prostor; što je slikar i namjenski uradio da izgleda baš kao i palača na Prčanju: tri gotovo identične cjeline koje su međusobno spojene bočnim zidovima, ali sa zasebnim krovovima. Iznad svake cjeline (odnosno ženske figure) nalazi se po jedan prozor za svaku sestru. Svaka od sestara naslikana je u mirnom položaju, prekrštenih ruku, odajući dojam da čekaju nešto ili nekog. I jesu, čekale su ljubav svog života da se vrati s mora. Nažalost, sve tri su čekale istog čovjeka. Čekajući da se vrati doživjele su duboku starost. Slikar je dva prozora oslikao zazidana dok je treći ostao otvoren, jer kako i sama legenda govori, kako je koja sestra umirala, tako bi se njen prozor zazidao, sve dok nije umrla i posljednja sestra, čiji prozor nije imao tko da zazida te je ostao zauvijek otvoren… Sindik je posebnu pažnju posvetio detaljima, čineći da slika u potpunosti oslikava legendu. Sindik je bio usmjeren ka nešto svedenijim i jednostavnijim artističkim modalitetima te svedenost u potpunosti oslikava uzaludnost ljubavi I čekanja, dok kolorit odaje hladnoću hladne prčanjske palače, koja je obilježila ovu tragičnu, bolnu ljubavnu priču ove tri djevojke.
Likovna publika u Tivtu ovaj rad je mogla vidjeti na nekoj od izložbi iz fundusa iz Muzeja i galerije Tivat u čijem se vlasništvu danas nalazi. Također, u sklopu festivala mediteranskog teatra “Purgatorije” može se pogledati kazališna izvedba “Tre sorelle”, koja je rađena u produkciji tivatskog Centra za Kulturu i Fakulteta dramskih umjetnosti sa Cetinja. Predstava se odigrava već četvrtu godinu za redom na sceni Atrija Buća. Kazališna publika joj se uvijek rado vraća, dok izvedba glumaca izaziva kod njih smijeh i suze, budi mediteranski duh kojim je ova legenda ispunjena.
Summa summarum, “Tre sorelle” je jedna od najtragičnijih ljubavnih, a i životnih priča s naših prostora i jedna od najpoznatijih bokeških legendi. Prenosila se s koljena na koljeno, ljudi joj nisu dozvolili da umre i pružili su joj vječan život. Sestre su umrle, njih davno više nema, dok palača stoji tu, već šest stoljeća, čuvajući uspomenu na sestre, s prozorima koji su ostali da i dalje čežnjivo gledaju ka moru i čekaju nešto što doći neće…
Povjesničarka umjetnosti Marija Saičić