Najava postavljanja spomenika Puniši Račiću na sjeveru Crne Gore izazvala je oštre reakcije i osude kako među pripadnicima hrvatske zajednice u toj zemlji, tako i u Hrvatskoj.
Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore još je 2017. godine izrazilo zabrinutost kada je u selu Slatini, općina Andrijevica, postavljena ploča u čast Puniše Račića – političara i atentatora koji je 1928. godine u beogradskoj Skupštini Kraljevine SHS ubio hrvatske zastupnike Pavla Radića i Đuru Basaričeka, ranio Ivana Pernara i Ivana Granđu, dok je Stjepan Radić preminuo od zadobivenih ozljeda.
Predsjednik HNV-a Zvonimir Deković tada je upozorio da se radi o činu suprotnom Zakonu o spomen-obilježjima Crne Gore, konkretno članku 10. koji zabranjuje podizanje spomenika osobama s kriminalnim naslijeđem. Istaknuo je kako je Puniša Račić bio poznat ne samo po atentatu na hrvatske parlamentarce, nego i po brojnim drugim zlima – od nasilja i pljačke šuma u vlasništvu manastira Dečani do pokušaja svrgavanja dinastije Petrović u Crnoj Gori.
"Izborom fotografije Račića u uniformi nepoznate vojske pokušava se izbjeći izravna politička poruka, no očito je da njegovo političko djelovanje i atentat nisu slučajno zanemareni. Zbog toga apeliramo na državne institucije da poštuju zakon i spriječe legalizaciju ovakvih poruka mržnje", poručio je Deković.
Na najave postavljanja novog spomenika na sjeveru Crne Gore reagirala je i zastupnica u Hrvatskom saboru Marijana Petir, koja je izrazila duboko nezadovoljstvo.
„Nadam se da vlasti u Crnoj Gori neće dozvoliti postavljanje spomenika orjunašu, teroristu i zločincu, Puniši Račiću koji je u beogradskoj Skupštini, usred zasjedanja, pucao u hrvatske zastupnike. Cilj tog čina bio je obezglaviti hrvatski narod i spriječiti ga u borbi za nacionalna prava. Ipak, Radić je bio toliko cijenjen da je, i mrtav, uspio ujediniti Hrvatsku, a Hrvatska seljačka stranka postala je masovni pokret“, kazala je Petir, naglasivši kako se čini da „oni koji žele postaviti spomenik Puniši Račiću – iz povijesti nisu naučili ništa“.
Ovaj slučaj ponovno otvara važno pitanje – kako društva regije danas tretiraju kontroverzne i povijesno negativne ličnosti, te gdje je granica između „povijesnog sjećanja“ i veličanja zločina.