Nevenka Nekić: Ivan bez zemlje, „Đakovački kulturni krug“, Đakovo, 2024.

Nevenka Nekić (Zagreb, 1942.) danas je jedna od najplodnijih i najčitanijih suvremenih hrvatskih književnica. Neka njezina književna djela izlaze u većem broju izdanja i velikoj nakladi. Okušala se u gotovo svim književnim žanrovima.

U ponedjeljak 2. prosinca 2024. godine u dvorani Društva hrvatskih književnika predstavljena je knjiga „Ivan bez zemlje“, poznate književnice Nevenke Nekić.

U knjizi koja je predstavljena Nevenka Nekić potvrđuje vrijednosti svoga književnog rukopisa. Na maestralan način u stanju je predstaviti pojedinačne, ali i jedinstvene sudbine naroda dajući im karakteristike paradigme. Na tu činjenicu upućuje i naslov ove knjige. Riječ je o malom hrvatskom čovjeku u vrtlogu velikih povijesnih događaja. Ono što čini ovaj roman dodatno vrijednim jest činjenica što njezin „Ivan bez zemlje“ svojim životom povezuje različite krajeve u kojima živi hrvatski narod, a poglavito hrvatska kulturna središta Kotor, Varaždin, Đakovo i Zagreb. Ivan proživljava dramatičnu sudbinu koju su proživjeli gotovo svi Hrvati u 20. stoljeću, poglavito oni koji su ostali vrijedni svojim korijenima i nacionalnoj samobitnosti.

Meni je pripala čast upozoriti na dio romana čija se radnja veže uz Boku kotorsku poglavito, uz Kotor. Naime, Ivan i njegova majka živjeli su do 1914. u Kotoru gdje je majka Liza imala mali hotel. Bilo je to sretno razdoblje njegovo života jer sve kasnije što se zbivalo u njegovome životu bilo je puno turbulencija i nedaća.

Autorica na početku romana svoga junaka opisuje kao „plavookog dječaka ozbiljnog lica“ koji je od djetinjstva bio pod vlašću sjete. (…)“. Tu sjetu vezuje i uz rano djetinjstvo provedeno u Boki kotorskoj.  O tome piše: „ Tko će znati. Duše u dječjoj dobi upijaju i udišu uspomene predaka na takvim pustolovnim pretragama duž debelih zidina, boje grube oskoruše, nesvjesni kako se izlažu potrebi svijesti o pripadanju tim kamenim toplim divovskim zagrljajima i mirisima južnog bilja. (…)“

 Nevenka Nekić i Đuro Vidmarović

Kotor Ivanovog djetinjstva

… „Najprije je luka za njih dječake bila veličanstveno čudo kojega su se pribojavali i nisu se približavali rubu gata. Pristajali su golemi brodovi na čijim su bokovima čitali nazive ispisani njemačkim, engleskim, ruskim pa i drugim jezicima.

(…)

Potom je otišao u sjenovitu lađu sv. Tripuna da zahvali svome svecu. Mirisale su svijeće i tamjan, blistalo tamno zlato na pali, a titraj svijeća osvjetljavao crkvenu ponutricu“.

(…)

Smrt prijestolonasljednika Franca Ferdinada pokrenula individualnu i kolektivu lavinu nedaća

Nevenka Nekić vrlo dojmljivo opisuje posljedice atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinada 1914. godine, kao događaj koji je promijenio života milijuna pojedinaca i mnogih naroda. Među njima se našao i naš junak Ivan, ali i cijeli njegov narod. Ovaj tragičan povijesni zločin, autorica ugrađuje i sjetnu narav svoga junaka.

… „Nije siguran kada se ta sjeta jasno pokazala i kada je postao toga svjestan. Možda onoga dana kada su primili svjedodžbe o završenoj osnovnoj školi i kada su u klupama na trgu pred sv. Tripunom sjedili i očevi i majke, a njemu je sjedila samo majka. Piše mu u svjedodžbi sin Elizabete i Rudolfa, ali Rudolfa nema, a ni sliku mu nije vidio. Umro je četiri mjeseca prije njegovog rođenja“.

Nevenka Nekić

Ivanova majka vodila je mali hotel prikladnog imena „Hotel Stadt Wien“. Ivan je bio vezan uz autoritativnu majku, ali uz cijeli Kotor:

 „Drugi su imali muške gospodare, ona je jedina od svih žena vodila ovakav mali ali ugledan restoran i dvije sobe za prenoćište. Ivan je bio usamljen kao zrno dragocjenoga sjaja u školjci. Prihvaćao je strogu brigu i u dubini duše patio zbog nedostatka nježnosti, ali nije znao sve to sam sebi objasniti“.

„Ta i sama jedina smrt ovakvoga veličajnika kao otponac na puški pokrenut će milijune putovanja, selidbi, rušenja malih i velikih država, miješanje stanovništva, izuma groznih i neviđenih, ostvarenje mnogih snova i propast mnogih snova. I sve to odjednom, nenajavljeno. Mali ljudi i daleki od svake vlasti nisu ni slutili što se kuha u Beču i dalje, još dalje, pa čak i preko oceana. Zapravo, vjerovali su da se to njih i ne tiče. Pa to je tamo negdje daleko iza brda i dolina“.

Kotor u Ivanovom djetinjstvu

Vrlo je zanimljiv i literarno dojmljiv autoričin opis drevnoga hrvatskoga grada Kotora. Nitko u hrvatskoj književnosti nije Kotor opisao s toliko ushićenja – kao kopiju nebeskoga grada.

… „Znao je da na nebu postoji preslik njegovoga grada. Kotor zemaljski ogleda se u nebeskom koji se može naslutiti u savršenim gromadama oblika što u zalazu sunca tvore kule i zidine, masivna zlatna vrata, izrezbarene kamene srebrne blokove, ljubičaste zagonetne utore sjena. Ogleda se i u maketi Kotora koju u ruci drži patron sv. Tripun. Grad ima dušu koju spoznaš ako si otvorio oči i prohodao dodirujući zid tople kamene kuće. (…) Sve se činilo prilagođene njegovim očima i željama“.

Kotor i nasilan prekid lijepih uspomena

Nakon završetka Prvog svjetskog rata Ivan i njegova majka krenuli su u Kotor kako bi vidjeli što je s njihovom imovinom. Majka Liza je predosjećala što će ju dočekati:

„Kad dođemo u Kotor i vidimo stanje u hotelu, znat ćemo s kim imamo posla. Misliš da su se vojske koje su sišle s planina u Kotor, ponašale uljuđeno? Ha, mali moj i naivni soldatu!

Ostavili su neke stvari kod Đide i pošli na put Kotora. (…) Po silasku s broda jedva je zadržavao suze. Stara slika zidina i planine pa krovovi, zvonici Svetoga Tripuna, te neki tihi treptaj neba nad gradom učini su mu se kao jedina prava zemlja kojoj pripada. Bilo je svjetlo proljetno podne i zazvonila su zvona na crkvi. Oboje su šutjeli i poneseni raskošnom slikom grada njihove sreće, što će se pokazati posve jedine u životu, zagrcnuli su se od ganuća i podignuli glave. Učinila se ta slika u blistavom koloritu sasma nestvarnom… Nad ulazom se u kamenu kočio grb na kojem su dva lava pridržavala šešir s kruništem i tri slike na štitu: sveti Tripun drži Kotor u ruci, kula s ulaznim vratima i lav koji se proteže kao davni podsjetnik na mletačku vlast. Ispod na vrpci piše: Communitas – Civitatis – Cathari. Iznad svega u tamnom kamenu stoji i zapis: Fides et honor. Vjera i čast.

Koja vjera i čija čast? Vjera koju je upijao u svetom Tripunu kod dobrohotnoga župnika i čast koja je pripadala uglednim ljudima onoga doba. Koja će vjera sada biti na snazi? Koji časni ljudi će upravljati ovim drevnim gradom? Jesu li i oni prošli bili svi časni? Tada još nitko nije dirao kameni grb grada Kotora. Učinit će to poslije 25 godina jedna nova vlast. Tada će se Ivan posljednji put vratiti blistavom gradu da sagleda svoju potpunu propast. Jer nigdje nam se ne može prikazati pravo stanje uništena života, nego li na mjestu nekadašnje sreće. Ali to je daleka budućnost.

-       Bože, što li je ostalo nakon svega? Uzdahnula je majka.

U staroj njihovoj kaleti nisu sreli nikoga poznatoga. Jesu li ljudi u kućama? Jesu li živi?

Na ulazu u nekadašnji hotel olinjali zelenkasti portun i sklopljene škure govorili se jezikom pustoši. Ni glasa. Vrata zabravljena. Majka doziva i konačno se javi iz kuće preko puta ženska glava na ponistri.

-       Ma to nije moguće! Šjora Liza! Sa ću ja odmah!

(…)

-       Ma bili su tu jedno vrijeme neki vojnici, pa civili, pa opet vojnici, ali sada nema nikoga. Ali sve je vojno.

Tumačila je Karmela i pokušavala pripremiti majku na ono što će vidjeti. Nigdje ničega od njihove imovine. Sve opustošeno i prazno. U kuhinji ničega osim staroga stola i kamenoga lavandina kojega se ne može odnijeti ako se ne sruši zid. Stolice i kredenc, posuđe i sav pribor su nestali. Na katu su njihove sobe, i one dvije iznad koje su izdavali namjernicima posve prazne: ni kreveta ni posteljine.

(…)

Vraćao se Ivan kroz sumrak i pohodio mjesta nostalgije. Sjeo je na kamene stube pred svetim Tripunom i osjetio toplinu kamena kao dodir cijeloga djetinjstva. Likovi njegovih vršnjaka iziđu mu pred oči i on ih zatvori kao da želi zarobiti tu sliku i ponijeti je sobom.

(…)

A gadosti su počele. Drugo jutro kad se već pronio glas o njihovom dolasku, pojavio se neki činovnik iz „opštine“ ovlašten od vojske. Evo njega da ih priupita o njihovim pravima boravka u kući i o svemu ostalome. Imao je teški naglasak nepoznatoga podrijetla. I govorio jezikom osvajača koji pita domorodca što radi na svom ognjištu.  (Razgovor je bio kratak i rezak. Tko je ona? Tko je ovaj mladić? Gdje su njihovi dokumenti? Što imaju ovdje? Zašto su se vratili? Kamo će otići odavde? Majka je odgovarala i mirno ga pogledavala ispod oboda šešira  kojega je,  misli Ivan, namjerno natakla na glavu. A onda kad su sve izgovorili, ona je naglo upitala:

-       A odakle ste vi? Ne prepoznajem vaš govor! Ovdje nadaleko nitko ne govori ovakvim jezikom!

Ostao je zatečen i zaprepašten njenom hrabrošću. Pogledao ju je razrogačenih očiju i onako drsko odvalio da se nje to ne tiče.

-Pa tiče me se, jer vi stojite u mojoj kući i to opljačkanoj, i ispitujete nas koji smo tu živjeli i imali dom pa se pitam od kuda vam pravo da to činite?

-Majko, molim vas da ne razgovaramo. Ivan je povukao majku za nadlakticu ne želeći da se ponižava. (…) Tko zna što još tom službeniku može pasti na um ako ga naljute, osjeća Ivan. (…)

Sada su se ovdje udaljeni od središta, osjećali kao djeca izbačena iz rodne kuće i bez ikakve zaštite.. Novi su gospodari, novi običaji, novi jezik, nova poslušnost. Koga sad briga što su imali i što su izgubili?

Kuća je bila pod rekvizicijom vojske i morali su ju napustiti što brže. Kako nisu od imovine ništa imali, uzeli su svoju staru prtljagu i pošli na brod.

(…)

Majka i Ivan rastali su se od zidina i velike utihe nad morem. Nakon ratnih strahota i udaraca što su ih snašli, vukli su svoje kovčege kao svoj jedini bijdni imetak i Ivan se osjećao kao prosjak. Ima li svoju zemlju, komadić zemlje na koji će sletjeti oprženih krila? Nema, ne na ovom skrovitom i čarobnom prostoru u najljepšem zaljevu na svijetu. (…) Sunce je zalazilo za noćne planine, more se pozlatilo, galebovi kričali. Gat je bio pust. Putovat će noću. More je tako tajnovito i pomalo opasno u tami, valovi udaraju u pramac i šume na način nekoga samostalnog bića kojem nismo dorasli. Tako je malen pred morem, pomisli Ivan.

Perast – mitsko mjesto Ivanovog djetinjstva

Sljedeće bokokotorsko mjesto koje opisuje Nevenka Nekić u ovom romanu, jest Perast:

… „Poneki burni događaji činili su život uzbudljivim pa tako i njegove nesmotrenosti i dječačke nestašluke pratili novim nerazumljivim i natprirodnim zbivanjima. Takav je mistični biljeg ostavio posjet Perastu, drevnom kapetanskom gradu, možda je išao u treći razred i silno se obradovao kad je majka rekla:

-       Ako budeš dobar, ići ćemo u Perast s Homenovima i Radoničićevima.

-       Perast… dahnuo je i zagrcnuo se od radosti. Znači ide i Josip kao i druga djeca. A o Perastu je čuo mnogo glasina. One su bile i lijepe i strašne u isti mah.

Na dan polaska ukrcali su se na gatu: majka je bila u svijetloj haljini i šeširu širokoga oboda kao i druge gospođe, a sve su imale i suncobrane. Bio je topao ljetni dan. Nije trebalo nositi provijant jer Perast je tada živio punim snagama. Zvonik Svetoga Nikole vidio se iz daleka kao i samostan i palače koje su se nizale uz luku. U Perastu su živjeli brojni stanovnici, kuće su bile uređene i bučne, grad je bio pun živahnih skalinada i pjaceta, žamora djece i odraslih, a glazba mora stvarana valovima koji udaraju o kamene gatove i zidine, stizala je od veriga gdje su prema legendi nekada bili lanci za zaštitu od neprijatelja. Hladoviti vrtovi dočekali su ih mirisima bujnog raslinja, u perivojima je cvalo nepoznato egzotično cvijeće koji su slavni Peraštani – kapetani donijeli iz dalekih azijskih i drugih zemalja i putovanja nepreglednim oceanima. O tome se pričalo putem u brodici kojom su plovili. Na prilazu Perastu zablistali su brodovi vezani za kolone u poratu i usijani od sunca bljeskali se u moru.

-       Ovdje se živi dobro i na gospodsku. Stigli smo u pomorski raj, djeco! Oglasio se Josipov djed i potom su stupili na gat.     

Što će raditi odrasli, znalo se. U gostinjcu ispod crkvenoga zvonika pio se kraher i limunada, vino i likeri, jeli su se probrani zalogajčići, a njih djecu zanimalo je pustolovno penjanje na Glogovac. On je bio ovijen legendom o zlim utvarama i mrtvim stanovnicima koji se pojavljuju na to viskom brdu ponad obale. Tu je živjelo u mitskoj davnini pleme Perustina, ratnika, koje se kasnije spustilo na obalu. Priča Josipova djeda imala je snagu tajnovitosti: ostale su samo krhotine zidina, kaže djed, a trnje i nerez zarasle ruševine koje čuvaju sablasne tajne o životu nestalih ljudi. A tko zna kakvih još čudovišnih bića ima u toj pustoši. Djeci je bilo posve prirodno da se vještice i vampiri pojavljuju na takvim mjestima gdje traže svoje zemaljske pravde i nepravde i gdje se nalaze uslijed svojih uspomena. To su dječja srca upijala u večernjim pričama i slatko uživala u strahovima jer su bili daleko. Oni su bili na sigurnom.

A poći na Glogovac, to je bila hrabrost i avantura. Ima i zmija, škorpiona, a o utvarama da i ne govorimo. Pa tko bi izostao, toga bi izrugali.

I puno godina kasnije sjeća se Ivan mirisa sprženih trava i bodljikavog bilja dok su se verali uzbrdicom do gluhoga i napuštenog naselja. Ništa se nije čulo do cvrčaka i vjetra u granama podivljaloga drveća. Svatko se htio istaknuti: stali su dozivati vještice, duhove, zmije, a neki su samo brali kupine. Odjednom je zapuhao čudan vjetar, zašumjele su lisnate grane i neki prijeteći huj prošao je Glogovcem. (…)“   

Otočić Svetoga Jurja kod Perasta

Otočić Sv. Jurja sa svojim grobljem, crkvicom, ponosnim čempresima i povijesnom tajnovitošću nije čest gost u našim književnim djelima. Učinila je to sada Nevenka Nekić u romanu „Ivan bez zemlje“.

… „Prije toga kobnog ratnog ljeta počeo je Ivan zapažati prirodu i njenu ljepotu, snagu i značenje u životu. More je kao drago nepregledno biće u koje uranja, a istovremeno tajanstveni opasni duboki nastan nevjerojatnih stvorenja, kao što je bila ona, nikada do tada, viđena hobotnica koja je zadavila mornara. Izvukli su nesretnika na gat i sjatili se ljudi, žene zapomagale. Rezali su krake goleme veličine s njegova tijela i krv je šikljala. Nisu djeci dali da vide prizor, ali prepričavali su pojedinosti pa su i djeca shvatila. Zaronio mornar i nabasao na diva u životinjskom svijetu. Gdje li je bilo zapisano da će kao stranac umrijeti na gatu u Kotoru… Da, more je divno i opasno.

More se najsnažnije okomilo na Ivana u oluji što su je doživjeli jednoga proljetnoga dana. Mulci, njih četvorica, uzeli su bez pitanja čamac Josipovoga djeda i uputili se do otočića Sv. Juraj. Uvijek su osjećali sablasnu snagu toga otoka na kojem leže mrtvi Peraštani. Rugali su se jedan drugome da se ne usudi poći na otok, da se boji mrtvih jer tamo u hladu visokih čempresa lutaju duhovi. A to je svijet u koji ne valja zaći, ni danju ni noću. I da dokažu svoju hrabrost, Josip je pristao odvezati čamac pa su zaplovili prema otoku koji se činio posve blizu. Avantura i jeza na putu do otoka mrtvih bila je u početku slatka kao i svaki strah koji nije blizu.

Ne zamjećujući opasne oblake i sivilo mora, našli su se uslijed puta u podivljalim valovima koji su naglo prevrnuli čamac. U silnoj vici, huku vjetra i valovima obraslim olujnim pjenastim krijestama napustila ih je hrabrost i rugalice su zamijenili krici upomoć. Nebo je izgubilo boju neviđenom brzinom i u dubokom jazu između valova, našli su se dječaci suznih očiju u mraku, a nad njihovim glavama zatutnjao je grom i zaurlao vjetar. (…) I kad su užasnuti očekivali najgore, sreća im je uskočila u liku jednog većeg ribarskog broda u kojem su dobri ribari čuli krike i spasili ih. (…)“

Odlika ovog romana je naglašena biofilnost i kolorit koje koristi kao literarno uporište. Rečenice teku mirno i pomalo uzvišeno. Konačno, riječ je o omažu pokojnome ocu i takav narativ je samorazumljiv. U dramatičnom povratku u Kotor autorica zadržava literarno dostojanstvo. Ne imenuje pobjednike i nove vlastodržce. Tek indirektno, po njihovome govoru čitatelj može zaključiti odakle su i tko su!

Dio romana „Ivan bez zemlje“ kompatibilan je s biografskom knjigom Nevenke Nekić: „Kotorska trilogija“

Đuro Vidmarović