Promocija romana „Smrt je uvijek u modi“ , autora  Mihaila Radojičića, održana  je sinoć   u Domu kulture „Josip Marković u Donjoj Lastvi

O romanu su govorili: novinar Dragan Popadić, Neven Staničić, dugogodišnji kulturni djelatnik,  Boris Njavro, predsjednik  Društva dubrovačkih pisaca, kao i autor knjige.

Na samom početku, nazočne je pozdravio Neven Staničić, koji je rekao: „Ovu priču, kada je prvo lice jednine, ne možemo pravdati višim ciljevima. Divan uvod u ono što se nalazi u koricama romana, dao je naš  veliki pjesnik Jevrem Brković, koji je rekao da ovdje nema ništa  istorije, ali ima jako puno povijesti“. Staničić je govorio i o traumi – bilo da je fizička ili psihička,  koja je neizbježna kada je rat u pitanju. Pitanje je na koji način ćemo se s njom nositi i procesuirati bol i proživljeno.

„Roman donosi i neobičnu ljubavnu priču između oca i majke glavnog junaka, Crnogorca i Konavljanke, koji su se zbližili dok je on bio u bolnici. I usputna,  a tako tačna misao: „Bolovanje kravi emocije, a zdravlje ih kvari“. Ili ova sjajna misao „Mladost zastarijeva kad se zlo podmlađuje“. Ili „Smrt je zanimljivija od rođenja“, ili „Besmislenost je izdašnija od smrti“, ili „Ideologija se mijenja obdan“. Volim te usputne rečenice koje govore o erudiciji pisca, a još više o njegovoj sposobnosti da u najkraćem izrazi ono što i mi sami osjećamo, a nismo znali da tako efektno formulišemo. Kad smo već kod promjene ideologije. To vam je ono kad smo sa titovke skinuli petokraku. I spremili se za neka nova znamenja, poražena u Drugom svjetskom ratu. Preko noći. Obdan, što bi rekao autor. Pred nesrećni rat kaže Mario, Vlahov sin, bratu od tetke, glavnom junaku „Niko nije toliko klicao slobodi ka vi Crnogorci, a biste da je otmete drugima“. Kako peku ove riječi! Pekle su i glavnog junaka ove knjige, peku i danas. A,  tako vam je sa svakom istinom. Teška je. Boli. Ali,  tu je i njegov bratski savjet: „Prati javnost, gledaj stvarnost, pazi sebe“. Dobar savjet Konavljanina Crnogorcu te teške 91. godine. Ali tu je i mučno, oporo i bezodgovorno Vlahovo pitanje „Nepojmljivo mi je zašto nam baš Crnogorci, s kojima smo bili baš tako bliski, donose ove crne dane“. Nepojmljivo Vlahu, nepojmljivo i svim časnim Crnogorcima, odnosno građanima Crne Gore. Tri su bila razloga za ratovanje u Konavlima, piše autor. „Prvi je iz politike, drugi iz biznisa, i treći  „Volimo brate da se ubijamo. U krvi nam je“. Teška je pozicija glavnog junaka. Otac Crnogorac, rezervni oficir, majka Konavljanka, nastavnica, koja se pred rat , nakon muževljevog odlaska na Gazimestan, vraća ocu svome. Ludilo počinje,  a momak, koji studira u Dubrovniku našao se u nemogućoj poziciji. Ili kako to Radojičić fino opisuje: „Dubrovnik je urušen, Konavli srušeni. Ovo mjesto iz koga sam - osramoćeno“.  Hamletu je bilo lakše, jer drugo je stric,  a drugo otac. A imaju Crnogorci dobru izreku kad se ide na put nepočinstva „Ajde na zli put poš'a i od tebe traga ne ostalo“. To je onaj posljednji vapaj da se čovjek predomisli. Rijetko je uspijevalo. A u kakvom stanju morate biti da ocu kažete „Trag ti se utro“. Znači, da i vi nećete imati potomstvo. Ne zaslužujete. Otac je pošao na zli put i s njim loza treba da se zatre. Tako roman i završava „Preci, kao moj otac, ne zaslužuju potomke“. Ne znam ima li nečeg sličnog u svjetskoj književnosti. To odzvanja ovom Planetom kao prokletstvo, kao bol, kao patnja, kao kolektivno samoubistvo.  Ovaj roman je jedno veliko „Zašto“? Zašto smo napali komšije? Zašto smo činili nepočinstva? Zašto smo krenuli na zli put? I još nešto važno, jesmo li izvukli pouke? Nisam siguran. Aktuelna stvarnost u Crnoj Gori ne uliva mi optimizam. Ponovo se prebrojavaju krvna zrnca. Ponovo se osjeća taj „višak entuzijazma“. Za mene ovaj roman ima i ličnu notu.  Poput glavnog junaka i ja sam devedesetih bio ni na nebu ni na zemlji. Zvali su me „prijateljem ustaša“ i ostavili me bez posla. Ali,  nisam posustao,  jer može se i drugačije. Uvijek se može drugačije. Ako poštujemo zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama“-  rekao je gospodin Popadić, prilikom obraćanja prisutnima, osvrnuvši se na samu radnju romana, kao i na posljedice koje rat ostavlja na pojedince, kao i na čitave obitelji.

„Krivnja nam je usađena u leđnu moždinu i jako je se teško riješiti. Otvaram ovu knjigu – jeziva naslova, a sve počinje ovako : „Posveta Konavljanima i Dubrovčanima, od kojih me sram“. Smrt nas uvodi u ovaj roman, smrt je obilježje ovog romana, a omča je kao simbol stege, muke uvodnih likova, oca i sina. Autor se sjajno igra s vremenom – mix sjećanja i sadašnjosti“ – ističe  gospodin Njavro te nas vrača na samu radnju citirajući dijelove romana, koji su najupečatljiviji i  najrealniji, a možemo reći i najbolniji za čitanje.

„Ovdje u ovom romanu ušutjela je šutnja, progovorio je hrabar i slobodan čovjek, pritisnut mrakom. I stvarno, u zalasku sunca u očevom rodnom mjestu „Š“ i u svojim osjećanjima, koji nam je ritmom priče bez prazna hoda, uz puno dijaloga, ali i sjajnih misli i poruka, miješanih sa starim narodnim poslovicama, ponudio antičku tragediju našeg doba, ali i obiteljsku, čak i nježnu ljubavnu priču“ – rekao je na kraju izlaganja Boris Njavro.

Knjiga je promovirana samo na Cetinju te je ovo bila jedinstvena prilika da se predstavi i publici u Tivtu.

Kao i što sam autor objašnjava: „Književnost ne treba da bude istinita, jer se onda odnosi samo na vas. Ako je vjerovatna, odnosi se na mnoge“. Gospodin Mihailo Radojičić govori o težini pisanja ovog romana,  o potrebi za iskrenošću,  o univerzalnim porukama, koje se, kako kaže, postižu nevjerojatnošću. Ističe kako nije imao podršku za roman te je nailazio na brojne prepreke, ali je roman ipak došao do pravih ljudi, koji cijene istinu i činjenice. Razlika srama i stida je velika, a Radojičić ovim romanom vjerojatno, bar na neki način želi reći žrtvama, da bez obzira na kojoj strani bili -  ne vlada jednoumlje i neće nikada vladati.

Promociji su nazočili i generalna konzulica Generalnog konzulata RH u Kotoru Jasminka Lončarević, predsjednik HNV-a Zvonimir Deković, kao i predsjednik HGI -ja Adrijan Vuksanović.