Od ranih jutarnjih sati Perast je na Veliku Gospu živio u znaku hodočašća. Brodovi su neprestano pristizali prema Gospi od Škrpjela, dovodeći vjernike iz Kotora, Tivta, Perasta i drugih bokeljskih župa. Na otok se dolazilo na misu, u molitvu i tišinu svetišta koje već stoljećima zauzima posebno mjesto u životu Boke.

Na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, otočna je crkva ponovno bila ispunjena vjernicima. Među njima bili su i brojni strani posjetitelji koji su se našli u Boki, pa je otok još jednom bio mjesto susreta vjere, tradicije te različitih kultura.

Svečano euharistijsko slavlje u 10 sati predvodio je peraški župnik don Ante Dragobratović, uz koncelebraciju don Srećka Majića, koji je dugi niz godina vodio župu u Perastu te đakona Antu Mitra. Upravo je đakon Mitar u propovijedi otvorio pitanje koje se na prvi pogled čini dalekim od drevnog blagdana, a zapravo je duboko povezano s njegovom porukom: što znači istinski napredovati?

Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo dio je kršćanske vjere i tradicije koja se razvijala kroz stoljeća. Papa Pio XII. ovu je istinu 1950. godine proglasio dogmom, potvrđujući vjeru Crkve da je Marija, zahvaljujući svojoj posebnoj ulozi u povijesti spasenja, uznesena na nebo.

Svetkovina Uznesenja, podsjetio je đakon Mitar, nije samo pogled prema onome što čeka čovjeka na kraju njegova zemaljskog puta. Ona je i poziv da se zapitamo kako živimo sada.

Suvremeni svijet svakodnevno govori o napretku – medicinskom, gospodarskom, tehnološkom. Svijet se mijenja, mogućnosti su sve veće, a čovjek raspolaže znanjem i sredstvima o kojima prijašnji naraštaji nisu mogli ni sanjati. Ali pitanje ostaje: postaje li s tim napretkom bolji i sam čovjek?

„Možemo li pored toga reći da čovječanstvo napreduje? Pitamo se, je li nam život bolji? Jesmo li mi kao pojedinci i kao zajednica bolji?“

Odgovor je đakon Mitar pronašao u Marijinu hvalospjevu Veliča duša moja Gospodina. U susretu s Elizabetom Marija govori o drukčijem svijetu – svijetu u kojem oholost nema posljednju riječ, u kojem se gladni nasituju, a ljudska moć i bogatstvo nisu konačno mjerilo vrijednosti.

U tim riječima, kazao je, sadržani su snovi „malog čovjeka“, ali i odgovor na pitanje prema čemu bi trebao biti usmjeren pravi napredak.

„I možda nam jedino Ona može otkriti koji je pravi cilj napretka svijeta i nas kao pojedinaca i nas kao zajednice.“

Taj cilj, prema Marijinu primjeru, nije moguće ostvariti bez Boga. Napredak nije samo ono što čovjek može proizvesti, izgraditi ili osvojiti. On podrazumijeva i unutarnju promjenu, sposobnost služenja, poniznost i predanje.

„Da jedino Bog može ovom svijetu biti spasitelj, da jedino s njim može biti pravog napretka.“

Zato riječi „Evo službenice Gospodnje“ postaju više od izraza pobožnosti. One su, kako se moglo čuti u propovijedi, Marijin odgovor na pitanje kako čovjek treba živjeti i čemu podrediti vlastite sposobnosti i želje.

„Neka On bude jedino mjerilo napretka društva, obitelji, Crkve, čovječanstva.“

U nastavku propovijedi đakon Mitar osvrnuo se i na ljudsku potrebu za moći. Marijine riječi iz Veliča duša moja Gospodina posebno su snažne upravo zato što o silnima, oholima i onima koji misle da upravljaju tuđim sudbinama govori u prošlom vremenu – kao da je njihova propast već nastupila.

U tome je i upozorenje čovjeku koji svoju sigurnost gradi isključivo na položaju, imanju ili moći.

„Svi oni koji grade svoj život bez Boga, već su u startu propali.“

Takva je moć, istaknuo je, prolazna. Čovjek može vjerovati da ima sve pod nadzorom, da posjeduje i odlučuje, ali vrijeme i ljudska slava nisu trajne kategorije.

„Možda misle da imaju sve, da posjeduju, da vladaju, ali to je sve iluzija. Njihovo vrijeme brzo prolazi, jer badava ti sva moć i slava ako ploviš na brodu koji tone.“

U Marijinim riječima, rekao je đakon Mitar, čujemo odjek Psalma, kao poziv da se čovjek ne žesti na opake i ne zavidi onima koji prividno imaju više, nego da se uzda u Boga, čini dobro i prepusti mu svoje putove.

„Sva radost tvoja neka bude Gospodin. On će ispuniti želje tvoga srca.“

Đakon Mitar je, završavajući propovijed, rekao je kako na današnji dan cijele živote stavljamo u ruke Majke Božje, koja čuva naša srca od svega što nas udaljava od Boga.

„Izmoli nam snagu kada posustanemo i mir kada se bojimo. Čuvaj naše obitelji i sve one koje nosimo u srcu i vodi nas uvijek svome Sinu. Majko moja, majko naša, povedi nas putem kojim se stiže u nebo.“

A ova se poruka posebno snažno osjeća na otoku Gospe od Škrpjela. Peraško svetište nije samo jedno od najpoznatijih mjesta Boke kotorske, već dio stoljetne marijanske pobožnosti koja je duboko obilježila vjerski i kulturni život istočne obale Jadrana, pa tako i hrvatsku katoličku tradiciju u Boki.

Uz Gospu od Škrpjela, trag te tradicije čuvaju i druga marijanska mjesta u Crnoj Gori, Gospa od Milosti u Tivtu i samostan svete Marije Ratačke kod Bara. U njima je sačuvana vjera koja je kroz stoljeća nadživjela brojne društvene i političke mijene, ostajući dijelom identiteta ljudi ovoga prostora.

Na peršakom otoku ta se tradicija i danas osjeća bez velikih riječi – u dolasku hodočasnika, u tišini pred oltarom, u molitvi za obitelj, zahvalnosti i pjesmi. A upravo je pjesma dala posebno značenje završetku ovogodišnjeg misnog slavlja.

Nakon euharistijskog slavlja crkvom je odjeknula „Rajska Djevo, kraljice Hrvata“, najpoznatija hrvatska marijanska himna. U prostoru otočne crkve, pred slikom Gospe kojoj su se kroz stoljeća obraćali brojni vjernici, njezini su stihovi zazvučali kao prirodan nastavak onoga što se toga dana slavilo – vjere u Mariju, ali i živoga nasljeđa hrvatske katoličke tradicije u Boki.

Kotorska biskupija ove je godine hodočasnicima iz Kotora i Tivta omogućila besplatan prijevoz brodom na sve tri svečane mise, pa je more ostalo iskonski put bokeljske privrženosti Rajskoj Djevi.