Na sceni Atrija Buća u Tivtu sinoć je održana promocija zbirke poezije “Svakodnevno kada mrem , autora Dragana Popadića. Na promociji su govorili Popadićevi prijatelji i kolege Neven Staničić i Mašo Čekić.
Na početku večeri nazočne je pozdravio direktor Centra za kulturu Neven Staničić, koji je izrazio zadovoljstvo što se nastavlja tradicija izdavaštva Centra, pored ostalih mnogobrojnih programa. Gospodin Staničić naglašava kako Popadićeva poezija nije uvijek poistovjećena s njim te se zapitamo „da li on uvijek kaže ono što misli ili ga ubi prejaka riječ“.
On ističe kako je Dragan Popadić autor koji će zarad pjesme, zarad poete u sebi žrtvovati sve, pa i onaj dio koji može ili ne može biti točan. On smatra da su najvrijednije autorove pjesme one misaone i one koje su posvećene ljudima, gradovima, piscima, tj. one pjesme koje su utjecale na njegovo stvaralaštvo.
Mašo Čekić je u svom inspirativnom govoru kazao da se riječi igraju s autorom, njegovim osjećanjima, ali i sa svima nama: „U toj igri ponekad se Dragan prepoznaje. Tačno vidiš i osjetiš da je u pjesmi dosta biografskog, ali ima pjesama u kojima Dragana nema. To je taj pjesnik koji vidi za druge, koji čuje za druge i osjeća za druge, koji tačno zna trenutak kada to treba prenijeti na papir“. Čekić naglašava i utjecaj ostalih pjesničkih velikana, kao Njegoša, Šekspira, Disa na autora, te na njegov doživljaj njihovih djela. Mašo Čekić je također istakao da u zbirci ima 57 pjesama podijeljenih u 7 cjelina, a premda je sinoć autor slavio 57-i rođendan simbolike ne nedostaje. Kada prijatelji govore o nekome, o njegovim djelima, u ovom slučaju o poeziji, morate se osjećati kao da zaista pripadate večeri, koja je odisala jednom pozitivnom i prijateljskom energijom.
Sam autor Dragan Popadić naglašava kako čovječanstvo opstaje zbog snova te da cijeli život sanja. Kaže da mu je poezija došla spontano i kasnije, ali tek sada može sebe nazvati pjesnikom zbog tog unutarnjeg osjećanja vjere u sebe i svoje mogućnosti. U zbirci se nalaze pjesme koje je napisao posljednjih 20-ak godina; neke od njih su mu drage, a za neke kaže da žali što ih je napisao. Kako i sam ističe, pjesme nosi dugo u sebi, piše lako, ali mu je uvijek potrebno nešto što će ga natjerati da pjesme pronađe svoje mjesto na papiru. „Pjesma mora biti iskrena da bi bila dobra. U mojim pjesmama nema kalkulacija, dodvoravanja i kompromisa, ali ima iskrenosti i nadam se da čitaoci to prepoznaju“, kazao je Popadić. Autor je izrazio zahvalnost prijateljima koji su govorili na promociju, posebno Nevenu Staničiću, koji je „odgovoran“ za predivnu naslovnicu knjige.
Stihove je čitao mladi budući glumac Vladan Vuksanović, a Mia Kružić je svojim glasom uz gitaru autorove pjesme oživjela, na oduševljenje brojnih prisutnih.
Popadićevu poeziju doživljavamo kao iskrenu, kao dostupnu i kao svevremensku. Neophodno je da u djelima brojnih pisaca pronađemo sebe, a u njegovoj je poeziji to zaista i moguće.