Dosadašnji period rada Vlade tj. nove parlamentarne većine primjeren je period za analizu odnosa vlasti prema vrijednostima građanskog društva. Osnovno polazište kritičkog diskursa generišemo pitanjem-sumnjom, može li vertikala političke većine klerikalno-svetosavske ideologeme, biti osnov prakticiranja politike vrijednosti, duha, principa i misije građanskog društva?
Iz rečenog slijede otvorena pitanja: Može li politička većina, sa centralnim stubom koalicije “Za budućnost Crne Gore” kao svetosavskim bratstvom, biti političko-društveni emancipator vrijednosti građanskog društva? Može li favorizovanje i svekoliko etnocentrično nametanje pravoslavnog, odnosno svetosavskog bića, biti politička platforma u okviru koje se uvažavaju vjerske razlike? Može li klerikalna Vlada, u kojoj ne participiraju predstavnici manjinskih naroda, sa pretpočinjenosti uticaju istočne vjersko-političke hemisfere i nametanjem religiozne superiornosti jednog naroda biti ekvivalent multikulturalnom i multietničkom građanskom društvu?
Osvrnimo se na nekoliko tačaka-paradigmi političkih poruka i postupaka, koje zorno govore da je koaliciona vlast sadržajem svog političkog bića, radnji i stavova, u potpunoj suprotnosti sa vrijednostima građanskog društva.
Da građanskog društva neće biti ni na horizontu, potrudio se reći već u inauguralnom ekspozeu premijer Krivokapić govoreći o “Vladi naroda” kao upućujućem amblematičnom diskursu etnocentrične postavke i namjera svoje apostolske politike. Da li je amputacija koheziono-inkluzivne vrijednosti političkih stranaka manjinskih naroda, izraz građanskog društva? Ideološki kliše utemeljen i izrastao na kletvi i mržnji prema drugom i različitijem, nikad i nigdje ne prerasta u građanizam. Da nije možda neskriveno paktiranje i paktura-nje sa srpskim svetom i radikalnim fundamentalističkim etnocentrizmom čak i od stranaka vlasti koje sebe tituliraju građanskim, izraz građanskog društva?
Da sve to nije izraz građanskog društva, najrječitije govore politički diktati najave promjena kriterija za prijem u državljanstvo, čime se od strane antigrađanskih političkih struktura na najbrutalniji način utemeljuje etnički inženjering oduzimanjem crnogorskim državljanima na privremenom radu u inostranstvu pravo glasa na izborima, dok se državljani Srbije i Bosne i Hercegovine (iz Republike Srpske) sa privremenim boravkom primaju u državljanstvo Crne Gore. Čega je ovo ime? Ime svega ekstremnog ko je je u istoriji skupo koštalo narode, nacije, države nad kojima se sprovodio anticivilizacijski čin promjene demografske strukture.
Činjenično i poražavajuće, otklon parlamentarne većine od temeljnih postavki prakse i duha građanskog društva, ohrabrio je klimu verbalnog, fizičkog i medijskog nasilja prema drugojačijem – suprotnom od koordinata srpskog sveta. Bez jasne i glasne institucionalne zaštite i osude svakog oblika ugroženosti, kvalifikovao se “poželjni” oblik narastajuće društvene svijesti u okviru koje se prijeti manjinskim narodima, prijeti Crnogorcima, nepoželjnim novinarima i medijima, prijeti svima koji ne ližu svjetonazor jedne kašike. Duh iz boce pušten je bez vidljive ambicije da se isti obuzda, pravno sankcioniše i iskreno javno osudi.
Naprotiv, saborno-epsko-naricanje samo se još jače potpiruje ignorisanjem Rezolucije o osudi genocida u Srebrenici i negiranjem genocida od strane ministra pravde, što je zorni čin koji je svojom suštinom polomio civilizovane vrijednosti uljuđenih društava. Grafiti, internet nasilje i drugi kolektivni performansi ovog narativa nijesu samonikli korov, naprotiv, on je nastao i srastao na retoričko-ideološkom diskursu stuba nove političke većine po kojoj genocida u Srebrenici nije bilo.
Otuda i pitanje svima onima koji ne dijele vrijednosti srpskog sveta, da li se danas “u oslobođenoj Crnoj Gori” osjećaju slobodno, kao slobodni građani evropske kulture, duha i prava na različitost.
Za naivnu političku javnost i kupovinu naklonosti Brisela i zapadnih ambasada, nova vlast se nezgrapno, tromo, po modelu “slona u staklenoj vazi” pokušava demagoškim floskulama zaogrnuti građanskim političkim odijelom. Ali džaba, car je go! Sve je to daleko od građanskog. Tamo daleko. Nova vlast i građansko društvo-jednostavno, tamo daleko!Teokratska vlada, apostoli-ministri, doživljaj Crne Gore kao srpske države-iskustveno, praktično, politički i civilizacijski u sukobu su sa građanskim karakterom društva i države, protiv koje se bore, idolopoklonici svetosavlja sa dugim stažom u borbi protiv NATO, kako kazaše, četvrtog rajha, paleći im mrske zastave i predizborno prijeteći isključenjem iz tog vojnog saveza.
Sumarno, pred i postizborni svenaglašeni svetosavski klerikalizam, apostologija-ideologija, etabliranje srednjovjekovnih umjesto građansko demokratskih vrijednosti, sa miješanjem, čestitanjem dana Republike Srpske, u ustavna ustrojstva susjedne države Bosne i Hercegovine, ničim, nigdje i nikada nije bio model utemeljenja građanskog društva.
Zapitajmo se, živimo li, baštinimo li svecivilizacijske vrijednosti slobode u razlikama, poštovanja identiteta i slobode izražavanja i mišljenja-ili se pak u ,,oslobođenoj“ Crnoj Gori suočavamo sa najširim izlivima govora mržnje i nasilja prema nacionalnim simbolima Crne Gore. Nijesu i neće izblijeđeti političke poruke o dvije srpske države-Srbije i Crne Gore, kao što ne blijede ni svekoliki igrokazi paljenja i vrijeđanja crnogorske zastave i raznih hibridnih uzurpacija javnosti od jurišnika srpskog sveta.
Ne treba biti teoretičar da bi ocijenili je li aktuelna teokratska vlada građanska, dovoljno je, samo sa zdravim razumom i objektivnošću pogledati kroz prozor, i pitati se na šta sve viđeno i u sto i više dana nove vlasti kazano liči – da li taj pogled liči uljuđenoj, civilizovanoj, demokratskoj političkoj kulturi uzornih građanskih društava, ili pak predominaciji svetosavlja, isključivosti i mržnje prema Crnogorcima i manjinskim narodima, mržnje prema identitetskom nasljeđu – jezika, crkve i imena crnogorskog.
Pa, ko voli nek izvoli – sa prethodnim upitom, ide li se u prosvijećeni svijet evropskih društava sa “ukusom” jedne svetosavsko-klerikalne kašike koja se uporno ne birajući sredstva, nameće za sveopštu vrijednosnu, duhovnu, političku, nacionalnu, kulturnu i državnu hranu. Živi li se, i kako se živi od te hrane? Kakva su iskustva prostora SFRJ, koji su ovu “hranu” na svojoj grbači dobro okusili. Svakako, ne ukus, slika i prilika, multietničkog građanskog društva. Iskustva, tragedije i posledice rječito govore i opominju.
Ako je u prvih sto i više dana rada Vlade građansko društvo postalo nevoljni izgnanik u svojoj multikulturalnoj kući, kakva li ga tek sudba čeka u danima koji dolaze.
Rekosmo-iskustva, poruke i djelovanja, ničim nas ne razuvjeravaju u ocjeni: nova vlast i građansko društvo – tamo daleko.
Željko Rutović