O barci Stefano ispisane su mnoge priče, održani simpoziji, izložbe, objavljeni znanstveni radovi i knjige. Brodolom barke kod obale sjeverozapadne Australije daleke 1875. zauvijek je povezala Hrvate i Aboridžine te tadašnjoj javnosti pokazala novu sliku tog, dotad smatranog, drugorazrednog naroda.
O jednoj od najdojmljivih priča iz australsko-hrvatske povijesti ne znamo puno. Brod Stefano izgrađen u Rijeci, pod austrougarskom zastovom, uputio se na četveromjesečno putovanje od Cardiffa prema Hong Kongu, prevozeći 1300 tona ugljena. Njegovu su posadu najvećim dijelom činili Hrvati, na čelu s kapetanom Vlahom Miloslavićem. Što se dogodilo te nesretne 1875. godine nije u potpunosti razjašnjeno. Doživjeli su brodolom tijekom noći, u blizini rta Cloates. Desetoricu preživjelih tri dana nakon brodoloma napalo je 50-ak Aboridžina, prepričava Joško Petković sa Sveučilišta Murdoch.
- Iako je posada bila u strahu, domoroci su im pomogli. Dali su im hranu, ali i kartu s havariranoga broda koju su pronašli na obali. Brodolomci su odlučili krenuti na jug, misleći da idu prema britanskom kolonijalnom naselju – objašnjava Petković.
Hrabri i časni ljudi
Bila je to loša odluka jer su otišli u polupustinjsko područje no ubrzo su shvatili da će spas vjerojatnije pronaći na mjestu gdje su se susreli s Aboridžinima. Nedugo nakon toga zahvatilo ih je snažno nevrijeme pa su zaklon potražili ispod stijena. Bez hrane, bili su prisiljeni jesti bobice, koje su, bez termičke obrade, smrtonosne. Preživjela su samo dvojica, 16-godišnji Miho Bačić i 19-godišnji Ivan Jurić, jer su hranu jeli uglavnom iz mora. Spasili su ih Aboridžini s kojima su proveli iduća tri mjeseca do dolaska lovca na bisere Charlesa Tuckeya koji ih je vratio u civilizaciju.
- Dvojica mladih Dalmatinaca opisivala su Aboridžine potpuno drugačije od raširenog kolonijalnog prikaza, u kojem su domoroci opisivani rasistički, poput niže vrste. Miho Bačić i Ivan Jurić Aboridžine su vidjeli kao darežljive, hrabre, časne ljude - ističe Petković.
Kako je dirljiv bio susret sa spasiocima, opisuje se u knjizi autora Gustava Rathea, unuka Mihe Bačića:
- More je bilo sasvim mirno kad je čamac pristao na žalo. Kada su pristali neizmjerno su se čudili neobičnoj pojavi dvojice mršavih mladića dijelom smeđe, dijelom ružičaste, kože, raščupane, pola godine neošišane kose. Dršćući, gledali smo u onu dvojicu, a oni u nas. Stariji nam se približi ispružene ruke i samilosnog, pomalo zbunjena izraza lica. Izgovorio je nekoliko riječi na engleskom. No speak english, promrmljao sam, gotovo plačući. Suze su potekle kad smo se rukovali, a nikad do tada moje mlado srce nije ispunjavala tolika radost. Sreća je bila svuda – piše u knjizi.
Nakon potonuća - Uskrsnuće
Jedan od preživjelih, Miho Bačić po povratku u Rijeku završio je Pomorski fakultet i plovio na brodu, naziva Uskrsnuće, pretpostavlja se, zbog zahvale što je i dalje među živima.
- Nakon što je jedno vrijeme plovio Mediteranom, Bačić se 1880. našao u New Orleansu. Odustao je od plovidbe, skrasio se ondje, oženio Hrvaticom iz Boke kotorske - objašnjava Petković. Zanimljivo je da su se obje kćeri Miha Bačića rodile na godišnjicu brodoloma, o kojemu svjedoči i stara zavjetna slika u Muzeju kapucinskog samostana Gospe od Milosrđa u Dubrovniku.
Libreto o kalvariji
Izvorni rukopis priče o jedrenjaku autora, dubrovačkog dominikanca Stjepana Skurle, na talijanskom je jeziku, a čuva se u fundusu Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka. U Muzeju Zapadne Australije u Fremantleu izloženi su brodsko zvono i drugi željezni predmeti za koje se vjeruje da potječu sa Stefana. U blizini havarije podignuta je i spomen-ploča s imenima svih stradalih hrvatskih pomoraca. O njezinoj tragičnoj sudbini napisan je i libreto za operu.
Da fascinantna priča o Stefanu ne padne u zaborav, izradit će se 350 kilometara duga virtualna staza koja će pratiti polugodišnju kalvariju posade broda, ali i naglasiti aboridžinsku dimenziju i dalje djevičanskog dijela Australije.