»Portreti sadašnjosti« naziv je izložbe otvorene 21. rujna u Umjetničkome paviljonu u Zagrebu. U izložbenome prostoru Paviljona izloženi su radovi švicarskoga kipara Alberta Giacomettija. Riječ je o skulpturama, crtežima i litografijama posuđenima iz francuske fondacije Maeght koje je ustupio njezin direktor Olivier Kaeppelin. Na zidovima su postavljene i četiri videoinstalacije s prikazima recentnih ratnih razaranja u Africi i Aziji, čiji je autor hrvatski dokumentarni fotograf, snimatelj i ratni reporter Zoran Marinović.
Izložba pripada ciklusu izložbi koje organizira Umjetnički paviljon treću godinu zaredom s temom »Najveći kipari 20. stoljeća«. Tako da je ova izložba nastavak na prethodne dvije koje su posvećene španjolsko-katalonskome slikaru i kiparu Joanu Miróu (2014.), te francuskome kiparu Augustu Rodinu (2015.).
Na konferenciji za novinare, održanoj dva dana uoči otvorenja izložbe, autorica i kustosica izložbe Jasminka Poklečki Stošić govorila je o tome kako je koncipirala izložbu i zašto je izabrala Giacomettijevu poznatu skulpturu »Čovjeka koji hoda« kako bi oko nje formirala cijeli izložbeni koncept. Naglasila je kako nije željela napraviti retrospektivnu izložbu, tj. napraviti pregled umjetnikovih radova kroz različite faze, nego je željela prenijeti specifičnu poruku koja je povezana s našim aktualnim društveno-političkim kontekstom. Unutrašnjost Umjetničkoga paviljona zatamnila je crnim zastorima, a uz skulpturu »Čovjeka koji hoda«, postavljenu na tamnome postolju u središtu izložbenoga prostora na obje su strane poredane i po četiri skulpture, ženske figure u nepomičnome stavu iz Giacomettijeva ciklusa »Žene iz Venecije«. Te je skulpture Giacometti izložio 1956. godine na Bijenalu suvremene umjetnosti u Veneciji. S jedne su strane na zidovima bočnih krila Paviljona izloženi crteži i litografije koje pokazuju likovne radove na kojima je Giacometti uz kiparenje intenzivno radio od četrdesetih godina. Tim crtežima i litografijama, konfrontirane su videoprojekcije na drugoj strani bočnih zidova Paviljona, s prikazima recentnih razaranja, uplakane malene djece te naoružanih žena i djece u nevoljama rata. Na jednoj je projekciji i prikaz uništavanja spomenika u Palmiri iz 3. stoljeća prije Krista – tema devastacije simbola sirijske i svjetske kulturne baštine. Pred svakom videoprojekcijom potresnih prizora promatrač nijemo zastaje jer biva »zatečen« onim što gleda. Pred takvim je prizorima, na licu mjesta nebrojeno puta zastao i njihov autor Zoran Marinović koji godinama hrabro prati i dokumentira fotoaparatom i/ili videokamerom ratove u Kongu, Siriji i Iraku. Te videoprojekcije dirljivi su isječci odabrani iz duboko proživljenoga iskustva ratova u Africi i Aziji sa znakovitim naslovima: »Strah«, »Bijeg«, »Mržnja« – svi prikazi korespondiraju s Giacomettijevim skulpturama nastalima neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. To je vrijeme kada se Europa suočavala s traumatičnim poslijeratnim posljedicama, a taj doživljaj duha vremena ispunjenoga nemoći i krizom morala prisutan je na radovima umjetnika.
Već pri prvome pogledu na »Giacomettijeva čovjeka« imamo doživljaj izgubljene prirodne fizičke pojavnosti ljudskoga bića – visoko tanko tijelo u raskoraku koje ostavlja na promatrača takav dojam da se čini da je gotovo u bestežinskome stanju. Međutim, ta izgubljena ili neprepoznatljiva prirodna fizička pojavnost ljudskoga bića ustvari je odraz one unutarnje, duhovne. Kada se približimo skulpturi, uočavamo kako je površinu Giacometti modelirao vrlo hrapavo te da je njezina materijalnost možda najviše izražena baš u toj tjelesnoj strukturi, doživljaju koji imamo kada smo posve blizu skulpture. Iako je Giacometti odbacivao egzistencijalističke interpretacije Jeana Paula Sartrea i Samuela Becketta, njegovi se radovi izravno povezuju uz filozofiju egzistencijalizma. Sartre je Giacomettijevu skulpturu opisao riječima: »Ništavnost se svugdje provlači, svako biće skriva svoju osobnu prazninu.«
Ozbiljne i važne teme za naše vrijeme imaju svoj naglasak na ovoj izložbi, to su teme koje se tiču svih nas, našega duha vremena, aktualne svjetske gospodarske politike. Rječito se poklopio govor o krizi humanosti i otuđenosti postmodernoga čovjeka od sebe i drugih, prepuštenoga pasivnosti pred nevoljom koju proživljavaju drugi, otuđenoga od doživljaja svjetske krize jer se uvijek čini da je ona »daleko od nas«.
Izložba Alberta Giacomettija u Umjetničkome paviljonu u Zagrebu zaista je vrijedna široke pažnje, a može se posjetiti sve do 8. siječnja 2017. godine.
Na kraju konferencije za novinare kustosica Umjetničkoga paviljona Jasminka Poklečki Stošić obratila se i slušateljima Radija Dux, te između ostaloga istaknula kako joj je drago što izložba ima medijsku pozornost i izvan granica Republike Hrvatske, i to u Boki kotorskoj.
O tome poslušajte u audiozapisu: