Nakon pada Carigrada u turske ruke 1453. godine balkanske države jedna za drugom gube svoju neovisnost i postaju dio moćnog turskog imperija, pa je, u drugoj polovici 15. stoljeća, pala i Zeta. Uslijed siromaštva i pasivnosti Zetske države Turci su često upadali u priobalni mletački prostor, u najvećoj mjeri radi pljačke bogatih pomorskih kuća i posjeda na primorju. Tako je 1654. godine vojska od 5.000 Turaka pod vodstvom Rizvan-Age napala Perast. Iako su Peraštani već nekoliko dana ranije bili obaviješteni o pripremljenom napadu na grad, u gradu nije bilo dovoljno branitelja da se odurpu toliko moćnoj turskoj sili. Kronike su zabilježile da u Perastu nije bilo više od 100 ljudi sposobnih za obranu što je razumljivo, jer je većina muškog stanovništva bila na brodovima, a treba uzeti u obzir i činjenicu da su 1624. godine Perast napali tuniski gusari, opljačkali ga i u ropstvo odveli više od 500 stanovnika od čega se Perast biološki više nikad nije oporavio.
I desilo se čudo. Nigdje u povijesti ratovanja između Križa i Polumjeseca ne postoji primjer ovakve pobjede kao što je pobjeda Peraštana nad Turcima. Peraštani su pokazali neizmjerno junaštvo samim tim što su ostali da brane grad iako su se mogli evakuirati u susjedna naselja. A, sama bitka dobila je svoj epilog praktično na samom njenom početku, jer, budući da je odmah, po početku bitke ubijen zapovjednik Rizvan-Aga turska vojska se raspala i odustala od napada i Perast je bio spašen. Interesantno je da Peraštani ovu pobjedu nikada nisu pripisivali svojoj hrabrosti već milosti i zagovoru Gospe od Škrpjela čiju su ikonu dan uoči bitke prenijeli s otoka u tvrđavu svetoga Križa. Peraški boj i pobjeda bili su plod junaštva i plod milosnog zagovora Bogorodice i pobjeda se sačuvala u kolektivnoj memoriji Boke kotorske sve do danas, niti jedna bitka protiv Turaka u današnjoj Crnoj Gori ne komemorira se evo već 360 godina zaredom. I još jedan zavjet traje od tog vremena.Tadašnji kotorski providur Francesco Battaglia strahujući za sudbinu Perasta kojemu je poslao i pomoć, učinio je jedan osobni zavjet, a to je da će, ukoliko se Perast obrani, svake subote bosih nogu (pedis nudibus) hodočastiti Gospi od Zdravlja ponad grada Kotora. To je i učinio i taj zavjet do danas traje, istina ne svake subote nego svakog 16.svibnja vjernici hodočaste u ovo svetište nastavljajući providurov zavjet. Tako je bilo i 16.svibnja ove godine. U crkvi je služena svečana misa uz sudjelovanje 20-ak vjernika, što je sasvim dovoljno, jer providur je išao sam, a sada je bilo dvadesetak onih koji su mogli doći, a bilo je dosta i onih koji su željeli, ali nisu mogli.
Crkva Gospe od Zdravlja smještena je u prelijepom kompleksu fortifikacionog sistema Sanđovani. Sasvim je sigurno da je ovo jedan od najvećih fortifikacionih kompleksa u Europi, ali ujedno i najzapušteniji što je neoprostivo. Fortifikacioni kompleks tvrđave i bedema oko starog urbanog jezgra Kotora jedinstven je na Mediteranu, sa svojih preko 4 kilometra zidina visine do 20 i debljine do 16 metara, s brojnim bastionima i kulama, građen, pregrađivan, proširivan i pojačavan u velikom vremenskom rasponu od IX do XIX st., naročito za vrijeme Mlečana. Još se i danas među Mlecima spominje poslovica - “koštaš me više nego zidine Kotora“, a proširivan je također i za vrijeme Austro-Ugarske zbog vojnog značaja Kotora. Nažalost, poslije pada Austro-Ugarske 1918. godine, ni Kraljevina Jugoslavija, ni SFRJ nisu vodili računa o ovom jedinstvenom i dragocjenom spomeniku koji je tako bio prepušten postepenom neumitnom urušavanju i devastiranju. Ovaj trend bi nastavio i do današnjih dana u još drastičnijem obliku što je neoprostivo, jer je Kotor sa svojim fortifikacijama upisan na listu svjetske kulturne baštine radi koje svake godine stotine tisuču turista dolaze u Kotor ostavljajuci Općini i Republici ogromna sredstva od kojih se gradu Kotoru i fortifikacijama bukvalno ništa ne vraća osim svakodnevne i postojane devastacije.
Do crkve Gospe od Zdravlja nije lako doći, ima 520 skalina, oni postariji vjernici kažu, “ne penje se vise onaj koji želi nego onaj koji može“. Nažalost sada to govore i oni mlađi jer je do Gospe od Zdravlja sve teže doći i zbog stanja u kojem se nalaze skale i bedemi. Na putu do nje i ne samo vjernici nego i tisuče turista koji se svakodnevno penju na Sanđovani zatečeni zbog zapuštenosti i devastacije bedema. Polomljeni i izvaljeni skalini, kaldrmisane rampe, koje su toliko razrovane da bujice za vrijeme kiša nose kamenje sa sobom ostavljajući jaruge, razrušeni parapetni zidovi s kojih se krade kamen ili se prosto iz obijesti lomi i uništava, kamenje koje pada s obronaka i koje nitko ne sklanja, drveće koje raste iz zidova, odaju sliku kao da je zemljotres jučer prošao, a ne prije i trideset i pet godina, odaju sliku općeg nemara i nebrige onih kojima je povjereno da se staraju o bedemima, a koji ubiraju određeni prihod od ulaznica svake godine, sasvim sigurno nedovoljan za ozbiljnije zahvate. Pri tom ne nude turistima ni najosnovnije stvari kao što je npr. pokretni WC, osim improviziranih kartonskih štandova “divljih” prodavaca koji državi ne plaćaju nikakav porez i najprimitivnijih plastičnih kesa za smeće okačenih na klinove po zidovima, što sigurno kod turista stvara ružnu sliku o našoj kulturi življenja, a da ne govorimo o sistemu naplate ulaznica bez ikakve kontrole. A ne treba mnogo, treba samo otići do Dubrovnika i vidjeti kako to rade ozbiljna društva koja cijene i poštuju svoju kulturnu baštinu i znaju je valorizirati ne samo na dobrobit onih koji njome gazduju nego i na dobrobit i samih bedema i cijeloga grada. Ulaz na bedeme se placa 100 kuna (oko 13€), djeca plaćaju 30 kuna (oko 4€) i pored takvih cijena na ulaz se čeka u redovima, ali su zato bedemi besprijekorno čisti, fugirani, bez ijedne travke, a kamoli drveta i što je vrlo važno, postoje automatski propusnici s brojačima posjetitelja tako da su malverzacije isključene. Susret s ovakvim spomenikom kulture je istovremeno i susret s jednom državom. Turista, koji u jednom danu posjeti Dubrovnik pa Kotor shvatit će, kada slomi nogu ili ga ugrize zmija na našim bedemima zbog čega smo se mi to umjesto kulturnom proglasili divljom ljepotom, umjesto da uredimo bedeme lakše nam je da šaljemo vatrogasce da spašavaju ljude i iskreno se nadamo da će, bar što se trave po zidinima i skalinima tiče, uspjeti tender za herbicide koji se raspisuje evo već treću godinu (sic!)
I ne samo to, tragično je da ne postoji vizija, ne postoji ni planska ni projektna dokumentacija koja bi omogućila da se revitalizaciji bedema pristupi sistematično, a ne sporadično kao do sada i s tako nestručnim i primitivnim izvođenjem rekonstrukcija da se čini da je bolje pustiti bedeme da dostojanstveno umru nego da se dodatno devastiraju nestručnim izvođenjem ili ad hoc planiranjem kao što se desilo sa zavrzlamom oko izgradnje lifta.Osim izvanredne dokumentacije postojećeg stanja koju su uradili stručnjaci iz Poljske ništa nije urađeno na pripremi dokumentacije kojom bi se moglo konkurirati kod europskih fondova, bitno je da je, uz pomoć države, urađena planska dokumentacija za popunjavanje svakog preostalog slobodnog prostora na obali, a za bedeme tko mari. A takva bi dokumentacija omogućila ne samo pristup europskim fondovima nego da se i vlastitim snagama, etapno, revitalizira dio po dio bedema. Zamislite samo sitnicu, da se iz sredstava koja se uzimaju od bedema financira samo nekoliko kamenorezaca s jednom mašinom za rezanje kamena kojega ima na svakom koraku, koji bi cijele godine stručno radili na bedemima, rezultati bi bili itekako vidljivi. Međutim, izgleda da vlasti smatraju da ima puno važnijih stvari koje treba financirati parama od bedema nego što su sami bedemi, jer misle, onoliki koliki su trajat će i takvi kakvi su. A mi smatramo da se mora hitno pokrenuti inicijativa za formiranje posebne institucije za gazdovanje tvrđavom i bedemima, koja će se starati da se veći dio zarade od bedema utroši na njihovu revitalizaciju, kao i o prikupljanju sredstava iz drugih izvora naročito sudjelovanjem na europskim natjećajima s velikim izgledima za uspjeh, jer svijet mnogo više cijeni našu kulturnu baštinu od nas samih.
Mi smo čudan narod, sa čudnim vlastima, imamo izuzetno vrijedan spomenik kulture kao što je Sanđovani, jedan od najvažnijih faktora koji su doprinijeli da Kotor bude upisan u listu svjetske kulturne baštine, a dopuštamo da nam propada pred očima. Bedemi, kao uostalom i cijeli Kotor, postali su predmet bezobzirnog iskorištavanja, predmet brze zarade i još brže potrošnje u koji se apsolutno ništa ne ulaže i bez ikakve perspektive daljeg razvoja. A puni smo velikh riječi, zapisanih u i menadžment i ostalim planovima o održivom razvoju koji treba da obezbijede takvo korištenje prostora koje će, uz očuvanje čovjekove okolice, zaštitu prirode i zaštitu nasljeđa, zadovoljiti potrebe sadašnjih generacija, bez ugrožavanja potreba budućih generacija.
Popnite se do Gospe od Zdravlja pa pogledajte što ćemo mi ostaviti našim budućim generacijama, a Vi koji ne možete pogledajte fotografije na kojima se vidi kako izgledaju bedemi na dan 16.05. 2014.
Za grupu građana,
Arh. Aleksandar Dender