U vrelini srpanjske večeri, na kotorskoj Citadeli ofreškala nas je poezija dobro nam znane kotorske poetese Dubravke Jovanović. Naviknuti na njenu poeziju punu ljubavi prema Kotoru, Boki, gradskim pločnicima, palačama, moru, Bokeljima i Bokeljkama, svecima i svetištima naše lijepe Boke brojna publika sinoć je guštala u stihovima nove zbirke poezije „Pontapeti“ koje je u svome stilu, nadahnuto pročitao novinar i Dubravkin prijatelj Mašo Čekić.

Čuvajući autentičnost bokeškog dijalekta, „Pontapeti“ vas istodobno i vesele i rastuže. Vesele vas jer vas sjete na jezik naših starih a rastuže kad shvatite da samo još Dubravka pokazuje nepresušnu snagu da se bori protiv njegovog nestajanja. „Jer riječ je ostala kao posljednji bastion odbrane kojom se lirsko pero Dubravke Jovanović suprotstavlja onima koji bezdušno raskubaju višeslojnu poetiku kamena i mora, mjeseca u mijenama i zore bijele u bokeljskom zagrljaju sna i jave. Usamljena je, ali i svjesna da je vrijeme iz doba njene početne slojevitosti izgubilo bitku. Pa ipak, ona ide kroz misaone usjekline hrabro se suprotstavljajući svima čija je rascijepljena ovovremenost prepoznata opasnost koja zbori tugu i pretače je u jauk koji se noću čuju iz kotorskih bedema“, kazao je novinar Slavko Mandić.

Posebnost poezije Dubravke Jovanović je nešto što se ne može ne primijetiti, vrednovati i poštovati. Kako u prethodnim svojim zbirkama, tako i u ovoj dala je sebe od početka do kraja, pisala je o svemu onome što voli, što joj fali u gradu u kojem živi i stvara, a za koje ne želi da bude zaboravljeno. Stihove izrazite ljubavi i melodičnosti poklanja svima koji je vole, i onima koji više nisu tu, a svoju zbirku „Pontapeti“ posvetila je svome ocu Špiru Jovanoviću, kojeg ste, ako ste iz Kotora morali znati po svojoj plemenitosti i  profesionalnosti.

Zbirka je podijeljena u šest poglavlja, gdje svaki nosi upečatljive poruke i prenosi sliku svakodnevnog života Kotora, vodi vas na putovanje kotorskom obalom i pjacetama Staroga grada, gdje ćete biti radosni kada vidite stolivski kostanj, mandrać, goluba, mačku, , a posebnu ljepotu nosi segment „Svete bokeške ljubavi“, u kome su opjevana najljepša kotorska svetišta.

Dubravka je žena kakva je Crnoj Gori neophodna, za kojom Crna Gora vapi i toliko je ište, riječi su crnogorske književne kritičarke i profesorice književnosti Aleksandre Vuković. „Ja sam Dubravki Jovanović duboko odana zato što je ona svojim jezikom uspjela da dotakne suštinu moga bića, i da mi kaže da je sva Crna Gora toliko povezana pontapetima jezičkim…  Pjesnikinja – tkalja,  naučena da razmotava klupko kojim je njena pretkinja Jacinta Kunić – Mijović vezla Gospu i anđele, pretvarajući svoju čežnju u goblenski zavjet, u stilu „Pušti me proć“ zalazi u najskrovitije predjele života i sna, sve vrijeme se sjećajući, jer su njene ventule, manine, bustići i gvante kao sprema iz njene škrinje sve njeno blago koje lavandom miriše na oca i majku.“

U svojoj recenziji profesorica Vuković istakla je posebnost ciklusa „svete bokeške ljubavi“, te istakla kako se „u kolopletu ispjevanih svetaca i svetiteljki čije se tiho prisustvo osjeća u svakom kantunu Boke, razaznaje ideja njihovog jedinstva, stalne i učinkovite borbe da se održi duh Boke, njenoga religioznoga nadahnuća“, i zaključila da su Dubravkine pjesme pontapeti, filigranski simboli jedne ženstvenosti.

Sama autorica ove prekrasne zbirke, vidno uzbuđena i zadovoljna što njena poezija nalazi svoju publiku koja je razumije, duboko poštuje i daje joj potporu, zahvalila je svima koji su omogućili da organizira ovu prekrasnu večer i pokloni je Kotoru, gradu koji je za nju otvorena knjiga i koji sam tka svoju poeziju.

„Ovu slanu ariju, ovaj vonj drevnoga grada, njegove ure i aure, ljude i užance moje mladosti ali i ovovremenih slika grada u kome vapori fišćaju, golubovi i mačke šotobraco prolaze kaletama, ja nervom i perom međ stranice knjiga smiještam. Želim da pontapeti ostaju i ne mirim se sa nekim novim kolurima i mjerama starih kotorskih krovova, izmijenjenih obala nekom novom gradnjom, novoga jezika, muzike koja je to najmanje, konfužiona koji nema atmosferu, potrošačkoga duha, ljudskoga lica na kome je umora ali i halapljivosti. Moj Kotor i moja Boka i jeste poezija starinom, vrijednostima, tradicijom koju piše svaki kamen kome je trajanje milenijumsko… Hvala tebi Kotore što si mi kao otvorena drevna knjiga svakodnevna“, kazala je Dubravka.

Zbirka „Pontapeti“ nastala je u nakladništvu Kulturnog centra „Nikola Đurković“ Kotor, a Ministarstvo kulture – Direktorat za zaštitu kulturne baštine pokazalo je sluha za nematerijalnu kulturnu baštinu - bokeški jezik i dalo potporu ovome projektu. Kroz poetsku užancu vodili su nas Dubravkine kolege Brane Knezović i Karolina Radulović.

Ukoliko niste bili u prilici uživati u ovoj prekrasnoj večeri, s Dubravkom i njenom poezijom moći ćete se susresti  17. kolovoza u Tivtu, u okviru tivatskih Purgatorija.