Od Ezopovog doba pa sve do danas, basne kao kratke priče, u kojima životinje poprimaju karakterne osobine čovjeka, prenosile su se s koljena na koljeno, usmenim i pismenim putem, noseći u svojoj završnici kratku moralnu pouku, koja nas opominje i daje kritiku o našim djelovanjima. Iako pisci basni, a i same basne, nisu toliko zastupljene u XXI. stoljeću, tivatska čitalačka publika imala je priliku prisustvovati promociji zbirke pod nazivom “Krasne basne” autora Dragana Popadića, koja je organizirana u sklopu tivatskih Purgatorija.
“Krasne basne” namijenjene su svima: od onih koji su tek zakoračili u život, preko onih koji pokušavaju dokučiti njegov smisao do onih koji su već stekli životnu mudrost-jednostavno ove basne nemaju određenu ciljnu publiku: djeci će krasne basne biti nevjerojatno zabavne, dok će odrasli kroz duhovite priče uvidjeti piščevu interpretaciju čovjeka i društva XXI. stoljeća.
U Popadićevim basnama fokus je svakako na devijaciji ljudskih karakternih osobina, amoralnim društvenim pojavama, koje se u modernom dobu prihvaćaju bez dubljeg promišljanja o njima: neovisno o kojem grijehu se radi (škrtosti, bludnosti, neumjerenosti, lijenosti…) ljudska vrsta ga objeručke prihvata i živi s njim kao s normalnim pojavama.
Basne, s gledišta spisatelja, inspirirane su ljudima i događajima koji ga (nas) okružuju; ne čudi što u svakoj od njegovih basni možemo prepoznati ili sebe ili ljude iz neposredne okoline; dok su situacije koje su zadesile životinje, često primjeri iz svakodnevnog života. Basne su na prvu loptu zabavne i duhovite, međutim naravoučenije prvo, drugo i treće kojima Popadić “grebe” ispod površine nose sa sobom piščevo razmišljanje o ljudskim djelovanjima, kao i oštra kritika čovjeka i društva.
Rafinirani oblik basne, otvara nove prostore promišljanja o odgovorima na pitanja vezanim za čovjeka i društvo u XXI. stoljeću. U prvom sloju on je zabavan i humorističan, međutim ljudske mane i postupke tumači sve sa drugog stajališta; njegove basne pisane koncizno ukazuju na životne mudrosti i istine, sadrže razumijevanje, kritiku, pouku, čovjeka s bogatim životnim iskustvom. Popadić je uspio da surovu svakodnevicu, životne lekcije, značajna pitanja za društveno djelovanje čovjeka našeg doba približi širokim narodnim masama, na jedan domišljati i autentičan način.
Lakomislenost, sebičnost, glupost, lijenost, oholost, hvalisavost, preljube, prevare, dekadencija, pohlepa, kao i mnoga druga ljudska ponašanja predstavljene su promišljeno kroz odnos i posljedice, dok je završetak uvijek s moralnom poukom kroz koju se ističe kritička svijest. Ono što je sigurno, Popadićeve “Krasne basne” stvaraju autentičan doživljaj čitalačkoj kulturi, koje kroz duhovite opaske drže pažnju čitatelja te ne čudi što će se prenositi s koljena na koljeno. Ove basne ne predstavljaju samo književnu tvorevinu već istinski život i važne životne lekcije koje ćemo iznova, svakim ponovnim čitanjem prepoznavati, neovisno u kojoj starosnoj dobi se nalazimo.
Dragan Popadić rođen je 1961. godine u Zrenjaninu. Žurnalistiku je završio na FNP u Beogradu. Od 1986. godine zaposlen je kao novinar u Radio Tivtu, dok od 1995. radio kao direktor ove medijske kuće. Do sada je objavio četiri knjige: Grčku trilogiju (Jelena od Sparte, Rat za Troju, Agamemnon i Klitemestra), zajedno s Ivanom Toškićem poeziju za djecu na crnogorskom i romskom jeziku: Što se mjesec ne bi jeo, kao i rječnik Romske duše. Objavio je i zbirku pjesama Svakodnevno kada mrem. Pjesme i priče objavljuje u književnim časopisima širom regije. Šahista je i ima titulu FIDE majstora.
Povjesničarka i teoretičarka umjetnosti Marija Saičić