Duga i zajednička povijest čovjeka i životinje vodi nas sve do prapovijesnog vremena kada započinje prva umjetnost, ali i prvi pisani trag koji je čovjek ostavio. Upravo taj pisani trag, čovjek je posvetio životinji, pokazujući nam jedinstveni odnos između čovjeka i životinje, čija svrha se ne ogleda samo u uzgoju, prehrani i znanstvenim istraživanjima, već i do kulture držanja životinja kao kućnih ljubimaca.

Priča o čovjeku i životinji započinje vjerojatno od samog postanka, ali prvi pisani tragovi su u prapovijesnim pećinama Altamira u Španiji i Lasko u Francuskoj na čijim zidovima su pronađeni prvi čovjekovi crteži koji su predstavljali upravo - životinje. Na našim prostorima, poznata je pećina Lipci kod Risna, gdje su otkriveni prapovijesni crteži; prikazane scene lova na jelene. Kroz ova djela, a i mnoga djela kroz čitavu povijest  (likovne) umjetnosti, predstavljena nam je slika o odnosu životinje i čovjeka, ali i značaju životinje u određenom vremenu i prostoru, njenoj ulozi u religiji, mitologiji, filozofiji,  narodnim običajima i vjerovanjima… Svaka životinja ima određeno značenje u različitim kulturama, pa samim tim i predstave životinja imaju neka dublja, različita, simbolička značenja. Životinjski motivi su bili jedni od prvih koji su prikazivani, a u prapovijesnoj umjetnosti su imali veze sa činom lova, dok kasnije su se životinje vezivale uz različite (magijske) obrede, mitologiju, religiju. Božanstva su prikazivana u obliku neke životinje, dok su Stari Egipćani svoje bogove prikazivali  u poluživotinjskom obliku (npr. boginja Hator je imala kravlju glavu). Grčka mitologija obiluje životinjskim simbolizmom, u kojoj vrhovni bog Zevs često prilazi djevojkama u obliku labuda, bika ili orla. Zato ne čudi što se slike životinja nalaze na antičkoj skulpturi, vaznom slikarstvu, mozaicima, ali i mnogim vjerskim objektima. Životinjski simbolizam ima veliku ulogu i u kršćanstvu, gdje trojica od četiri evanđelista imaju životinjske oznake: sv. Luka-vola, sv. Marko-lava, a sv. Jovan-orla. Također, prikazivanje životinja često možemo vidjeti na raznim građevinama, pa i na našim prostorima česti su grbovi porodica s područja Boke kotorske, koji kao svoje glavno obilježje imaju neku od životinja (poput grba porodica Bizanti, Pima, Drago, Bolica…)

Prikazivanje životinja i životinjskog svijeta, nastavilo se kroz čitavu povijest umjetnosti, pa sve do danas. Od mimesisa, preko simboličkog pristupa kompoziciji, pa sve do upotrebe životinja u suvremenoj umjetnosti (u umjetnosti performansa). Pored predstavljanja životinja koje su vidjeli u prirodi, umjetnici su znali da ih predstave uz portret njihovog vlasnika; često su bile kao simbolički detalj na slikama koji zaokružuju čitavu kompoziciju (jer svaka životinja je nosila određenu simboliku), dok u suvremenoj umjetnosti često možemo vidjeti životinju kao dio performansa (poput Jozefa Bojsa koji je nekoliko dana bio u  sobi sa kojotom, kontroverznog Hermana Ničea, Demijana Hirša i drugih). Također, u  street art-u poznat je pacov, britanskog umjetnika Benksija.

Životinje nisu imale značajno mjesto samo u likovnim umjetnostima; primjer su dva velika književna djela u kojima životinje igraju glavne likove; “Životinjska farma” Džordža Orvela i “Metamorfoza” Franca Kafke, gdje životinja biva metafora za ljude. Tako je i u basnama, gdje životinje dobivaju ljudske karakteristike, odnosno poređenje s ljudskim ponašanjima i karakteristikama, a s poučnom porukom na kraju teksta.  Simbolika je skrivena u životinjskim formama te nas ne čude mnogobrojni prikazi kroz povijest  umjetnosti (poput drvoreza Alberta Direra “Nosorog”; Dijego Valaskez “Portret jelena”, Pikasov “Bik”, 11 litografija, Edvard Najbridž “Konj u trku” fotografija, kao i mnoge druge)

O važnosti simbolike životinja govori ne samo njeno spominjanje u mnogim kulturama, već i bogatstvo motiva i neprekidno prikazivanje u (likovnim) umjetnostima. “Neizmjerno obilje životinjskog simbolizma u religiji i umjetnosti svih vremena  ne ističe samo važnost tog simbola; ono pokazuje kako je za ljude važno da u svoj život uključe psihički sadržaj tog smisla-nagon. Sama po sebi, životinja nije ni dobra ni zla; ona je deo prirode. Ona ne može želeti ništa što nije u njenoj prirodi. Drugim riječima, ona se pokorava svojim nagonima. Ti nagoni često izgledaju nedokučivi, ali oni imaju svoju paralelu u ljudskom životu: temelj ljudske prirode je nagon.”[i]

Činjenica je da u “sukobu” i suživotu sa životinjama, čovjek dao i imena svim vrstama, poštujući, ali i prezirući pojedine životinje, usvajajući njihova svojstva i karakteristike, kao najbolje i najplemenitije, ali i najgore osobine svoga karaktera. Pa je sebe počeo nazivati lavom, sokolom, vukom, ali i hijenom i lešinarom ljudskog roda….

 Marija Saičić