“Umjetnik je ludak koji je, zahvaljujući svojoj sumanosti, svojoj nesposobnosti za prilagođavanjem, svom buntovništvu, sačuvao najvrijednija svojstva ljudskog bića.”
Ernesto Sabato
Nedjelja, 3. 3. 2019. godine bila je tužna za likovne kritičare, likovnu publiku, likovne stvaratelje, ljubitelje umjetnosti, jednom riječju za sve one ljude koji su cijenili život i djelo crnogorskog umjetnika Uroša Toškovića- jednog od najboljih crtača XX. stoljeća.
Uroš je rođen 1932. godine, Srednju umjetničku školu završio je u Herceg Novom, a diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu 1956. godine, u slikarskoj klasi profesora Marka Čelebanovića. Nakon diplomiranja, odlazi u Pariz gdje nastavlja umjetničke studije. Narednih dvadeset godina svog života provodi u Francuskoj gdje ima prilike da upozna neke od najznačajnijih imena likovne scene XX stoljeća: Salvadora Dalija i Pabla Pikasa. Stvarajući dugi niz godina oduševljavao je francuske kritičare, premda mu izlaganja u galeriji nisu bila draga: često ih je odbijao zbog svog čudnog temperamenta. Ipak, ostao je poznat francuskim likovnim krugovima, koji su mu dodijelili titulu jednog od najboljih crtača XX stoljeća. Bilježi oko petnaestak samostalnih izložbi, dok je sudionik brojnih kolektivnih izložbi kako u zemlji tako i u svijetu. U svoju rodnu zemlju, vraća se nakon dvadeset godina (1976. godine), gdje namjerava da živi, stvara i naravno dostigne besmrtnost.
Za Toškovića, najznačajnije polje rada je crtež i likovna publika ga najviše pamti po nadrealnim portretima. Deformirani i iskrivljeni likovi na njegovim crtežima brišu sve granice, gdje čovjek počinje, a gdje čovjek prestaje. “Veliki majstor” kako je sam sebe često nazivao, stvarao je radove, koje pripadaju sferi figuralnog, premda su njegove crteže pratili bizarni izrazi lica, na kojima se ogledalo ljudsko stradanje i patnja. Njegovi protagonisti su beskućnici, potlačeni, uniženi, izmučeni… jednostavno zaboravljeni ljudi, posebni slučajevi samoće baš kao što je bio i Uroš Tošković. Njegova djela odaju pečat jedinstvenosti, neizrecivo zapletenih i uznemirenih stanja i misli. Stvarajući nove likovne opuse, apsolutno se posvećivao svojoj umjetnosti: pričao je kako izlazi dva sata dnevno, a četiri spava dok sve ostalo vrijeme provodi-crtajući: “Ili bi napravio besmrtnost, ili bi izvršio samoubistvo, da sam nastavio”, kaže istom prilikom. I zaista, ovaj radoznali putnik, čovjek koji je živio svoju umjetnost, nije ostao zapamćen samo po svojim izvanrednim crtačkim sposobnostima, već i po svom ekscentričnom načinu života. Upravo to nas navodi da se zapitamo je li i sam Toškovićev život konceptualna umjetnost? Crnogorska javnost ga pamti kao starca duge brade, garavog lica i crnih prstiju od ugljena, koji se nije ustručavao da govori prostim jezikom, kritizira kolege, ili šeta nag po gradu u kojem je zadnjih par godina živio i stvarao.
“Ja sam Uroš Tošković, i triput sam genije” govorio je kamerama, koje su željele da saznaju nešto više o njemu. Pak, on nije njegovao vezu s ljudima, već samo sa svojom umjetnošću i prirodom. Vjerovao je da će mu priroda podariti besmrtnost za kojom je toliko čeznuo, i smatrao je da je pronašao recept koji će mu to i pružiti: kišnica i tri glavice zelene salate, mijenjanje krvi su samo neke od stvari kojima je često pribjegavao, dok je eliksir od zemlje, kišnice i malo meda recept za vječan život.
Tošković je znao da je čovjek upoznat s vječnošću, a ograničen s prolaznošću, te je krenuo putem koji vodi u nepoznato da bi riješio svoj problem vječnosti. I zaista, preko svoje umjetnosti kojoj je posvetio čitav život, uspio je da dobije vječan život i besmrtnost. Napustivši ovaj svijet, možda nije ni naslutio da je putem svog stvaralaštva ostavio neizbrisiv trag na crnogorskoj likovnoj sceni. Iz njegovog nesvakidašnjeg ponašanja izbijala je nerazumljiva istina, a iz njegovih prostih riječi krije se mudrost i filozofija ljudske egzistencije. I na kraju, pamtit ćemo Uroša Toškovića kao jednog od najboljih crtača XX.st., čije veličine nismo bili svjesni, ali i kao “ludog Crnogorca”, koji je uklonio konvencije stvarajući umjetnost, kako na papiru, tako i od svog života.
Povjesničarka umjetnosti Marija Saičić