Prolaznost života ali i pitanje šta se dešava nakon smrti su teme koje u životnom kontinuitetu muče svako ljudsko biće. Shvativši pojam života, ali i njegovu vremensku ograničenost, čovijek počinje da razmišlja što se dešava nakon okončanja ovozemaljskog života. Vjerujući smatraju da ukoliko su bili ispravni, nastaviće svoj život u carstvu Nebeskom, dok oni koji su bili grešni idu u Pakao, gdje će proživljavati vječne muke. Drugi pak vjeruju u reinkarnaciju, te će svoj život nastaviti u nekom drugom obliku. Treći pak vjeruju da poslije smrti ne postoji ništa.
Misli o životu, njegovoj prolaznosti, ali i smrti oduvijek su bile okupacija filozofa, naučnika, književnika, umjetnika, koji su kroz svoja djela i rad pokušali da ovjekovječe i na neki način pokušaju odgonetnuti odgovor.
Priču o životu i njegovom ograničenom roku, pa i njegovom samom kraju, najljepše su ispričali umjetnici: da li je neko pisanom rečju zabilježio svoje misli, ili potezom kista prenio na platno, nećemo upoređivati. Svakako su filozofija, književnost i umjetničko (likovno) djelo bili ti, koji bi nas još više podstakli na razmišljanje, ali i približno potkrijepili vjerovanja kojim se vodimo prilikom razmišljanja o gore navedenoj temi. Svakako ovo nije priča o životu i smrti; ovo je priča kako su ta dva antipoda podsticala stvaraoce na razmišljanje, ali i stvaranje.
Memento mori, latinska izreka koja u prevodu znači „Sjeti se da ćeš umrijeti“ je geslo baroknog perioda; te postaje popularan motiv u umjetnosti, književnosti i arhitekturi, a barokni simboli smrtnosti često su prikazivani kroz skelete, lobanje, ogledala, satove, pješčane satove, svijeće koje gore (ili one tek ugašene), uvele cvjetove, trule voćke i slično…
O čudesnom pojmu vremena, čiji se početak i kraj ne zna, njegovoj prolaznosti ali i beskonačnosti napisani su mnogi redovi, ali i oslikani mnogi zidovi i platna. Barokni umjetnici koji su bili opterećeni vremenom možda su najviše simbolički „ostavljali trag“ na svojim djelima.
U baroknom slikarstvu, sasušeno voće i biljke često su korišćeni kao simbol prolaznosti, raskoši i prirodne ljepote. U bogatim mrtvim prirodama, umjetnici su pažljivo prikazivali uvelo cvijeće, smežurano voće i sasušene biljke kako bi dočarali kontrast između života i smrti, ovozemaljskog užitka ali i njegove prolazne prirode. Ovi motivi nisu bili samo dekorativni već su nosili duboko simbolična značenja, oslikavajući duhovna razmišljanja tog doba, Kroz igru svjetla i sijenke, karakterističnu za barok, prikazi su dobijali dramatičan efekat, dodatno naglašavajući krhkost i ljepotu prirodnog svijeta. Neki od najljepših primjera su možda Karavađova djela poput: „Dječak s korpom voća“, „Bah“, „Korpa voća“...
Sa druge strane lobanje, skeleti, satovi i drugi detalji na slikama predstavljaju podsjetnik na prolaznost života i neizbježnost smrti. Ovi elementi služili su kao vizualna opomena da su bogatstvo, mladost i ljepota prolazni a da smrt dolazi neumitno, bez obzira na društveni status. Sat koji okucava vrijeme i svijeća koja gori kao podsjetnici na kraj ovozemaljskog života, bili su dio filozofskog pogleda epohe, koja je uprkos raskoši i dramatici izraza, bila duboko svjesna prolaznosti i krhkosti ljudske egzistencije.
„Memento mori“ iliti prolaznost svega zemaljskog. Poruka je da je život prolazan a smrt neizbježna. U ovom umjetničkom kontrastu: ljepote i propadanja zapravo možda i leži suština baroka: umjetnost je ta koja ne zaboravlja, i da nas ona podsjeća na ono najvažnije: vrijeme prolazi a ovozemaljski čovjek treba potražiti smisao u onom što nije materijalno.
Marija Saičić
