Knjigu "Poezija bokeljskih Hrvata - Antologija hrvatskog pjesništva Boke", koju su priredili Božidar Proročić i Željka Lovrenčić, objavio je JU Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore.
Autor predgovora Domagoj Vidović napominje kako su sastavljači antologijom obuhvatili raspon autora rođenih u razdoblju od 1490. do 1994. te ponudili presjek pjesama napisanih od 1532. do danas.
Pritom su, ističe, iskoračili i u Svebarje uvrštavanjem Viktora Besalića u svoje djelo, čime su i najjugoistočniji dio neprekinutoga hrvatskog jezičnog prostora, izrijekom upisali na hrvatski kulturni zemljovid kao književni topos.
Ova je antologija, smatra, spomenik petostoljetnoga kontinuiteta hrvatskoga pjesništva na tlu Crne Gore, ponajprije Boke kotorske s Budvom, ali i Svebarja te u novije vrijeme i ostatka Crne Gore.
Ocjenjuje kako ona utiskuje hrvatski pečat književnomu stvaralaštvu na jugu istočnojadranskoga prostora te je najboljim odgovorom na sve češća posezanja za hrvatskom književnom baštinom koja se više ne ograničuju samo na stare pisce hrvatske, poput Andrije Zmajevića, nego i na naše suvremenike, poput Mira Glavurtića.
Antologija je svjedočanstvom svehrvatskih prožimanja koja nikako ne mogu biti slučajna, piše Vidović i dodaje kako je prijepis Ljetopisa popa Dukljanina pronađen u Hrvatskoj te da ga je s hrvatskoga na latinski preveo otac hrvatske književnosti, čije je pjesničko umijeće slavio prognanik iz kraja u kojemu je kronika nastala.
Tvrdoglava samosvojnost i urođeni gen oriđinala Hrvata u Crnoj Gori očuvale su jedinstvenost hrvatskoga identiteta u vječitoj borbi da se ne poklekne pred osvajačima s istoka i da se ne stopi sa stoljetnim vladarima s druge strane Jadrana, ističe Vidović.
Hrvatsko je pjesništvo u Crnoj Gori višejezično i usmjereno na zapadne uzore, napominje i dodaje kako tamošnji hrvatski pjesnici pišu latinski i talijanski, a stihovi na hrvatskome objavljuju od 1617., koji postupno prevladavaju od druge polovice XVII. stoljeća.
Napominje kako nikad nisu prekinute spone s ostalim hrvatskim književnicima i podsjeća na najranije u obliku pisama, poslanica i pohvalnica Vinka Pribojevića o Jurju Bizantiju, Ljudevita Paskalića Jeronimu Bartučeviću i pjesme posvećenu Hanibalu Luciću te Viktora Besalića, koji hvali Nalješkovića i Gundulića.
Kad su pisali narodnim jezikom, stariji su hrvatski književnici iz Boke kotorske i Svebarja pisali stiliziranim hrvatskim književnim jezikom dubrovačko-dalmatinskoga kruga, piše i dodaje kako danas pišu hrvatskim standardnim jezikom vrlo često prošaranim bokeljskim dijalektizmima njegujući tako hrvatsko jedinstvo u različitome.
Zasad se, napominje, najstarijim poznatim stihovima zapisanim hrvatskim jezikom drže oni Mara Dragovića, koji je 1617. napisao pjesničku posvetu knjizi Pjesni duhovne od pohvala Božjijeh Bartola Kašića u kojoj se spominju naši Dalmatini i vas rod harvacki.
U XVII. stoljeću književnost se Hrvata u primorskim krajevima od Sutorine do Bojane rasredištuje pa se uz Kotorane pojavljuju Peraštani i Budvani, piše Vidović i dodaje kako je tijekom boravka u Perastu ruski diplomat P. A. Tolstoj neposredni svjedok hrvatskoga karaktera Perasta te koji jasno luči Hrvate od Srba i Crnogoraca.
Ističe i kako su hrvatsku književnu pozornicu početkom XVIII. stoljeću zaposjeli pustolovi Tomo Medin iz Kastel-Lastve, Budvanin Stjepan Zanović i Peraštanin Vicko Vjenceslav Smeća, sva trojica dobri znanci Casanove.
U XIX. stoljeću pojavljuju se i prve spisateljice, a u XX. književnost Hrvata u Boki kotorskoj doživljava svoj vrhunac u djelima Frana Alfirevića, Viktora Vide i Vjenceslava Čižeka, ocjenjuje Vidović.