„Nema veće planine od kućnog praga, gospodine.“
Ivo Andrić
Prirodni oblik – planina, predstavljala je mnogo više kroz povijest likovne umjetnosti nego tek zemljopisna ili prirodna forma. Njena simbolika snaga, uzvišenost, duhovna potpunost ali i izolacija i neosvojivost predstavljala je izvor inspiracije mnogim umjetnicima kroz različite vremenske epohe i stilove, a planina je najčešće bivala mjesto susreta čovjeka i prirode.
Planina, i njen neosvojivi ili teško osvojivi vrh, metafora je za unutarnje borbe, ali i duhovna traganja koje samo teškim i napornim radom i svakodnevnim trudom možemo postići. U zavisnosti od prikaza ona je nekada predstavljana kao monumentalni prostor prepun mističnosti, ali i kao uzvišeno okruženje koje izaziva osjećaj divljenja, ali i čovjekove poniznosti naspram veličanstvene forme koju je oblikovala priroda, planina je našla čvrsto uporište umjetničkim prikazima.
Antički period je vrhove planina skrivene među oblacima, smatrao za sjedište bogova i samim tim Grci u jednom momentu počinju planinu smatrati kao neko božanstvo. U grčkoj mitologiji Olimp je boravište bogova, a planine koje su personificirane u istoj često bivaju poistovjećene s junacima poput Atlanta. Atlant, koji je bio osuđen da na svojim leđima nosi nebeski svod, ostao je skamenjen pogledom na Meduzinu glavu; te je po ovom mitu nazvan planinski lanac Atlas. Upravo zbog ovog mita, ljudi u antici su čvrsto vjerovali da ovaj visoki masiv koji odudara od pustinjskog prostranstva koje s nalazi okolo njega, pridržava nebo.
S druge strane u kršćanstvu, u Bibliji, Sinajska gora je sveta planina, gdje Mojsije dobiva Tablice zakona. U budizmu planina može da se posveti sa svetim karakterom neke ličnosti, a u Aziji planina ima ulogu ose svijeta, a ne nebeskog stuba kako je na nekim drugim podnebljima tumače.
Planina, snažan motiv s bogatom simbolikom, ali i mnogo više od prirodne pojave predstavljana je kroz različite umjetničke interpretacije. Od onih djela gdje je planina predstavljala božansku moć, simbol uzvišenost i ljepote prirode, do onih djela gdje planina metaforički predstavlja prepreku između čovjeka i njegove duhovne spoznaje. Stoga kroz povijest umjetnosti možemo vidjeti prikaze planina, kroz koje umjetnici pokazuju svoju vještinu u prikazivanju prirodnih elemenata, dok su istovremeno stvarali impresivne prikaze koji sugeriraju na filozofske i teološke teme. Iako se nekada nalazi na slici kao dio pozadinskog isječka, često je slikana među oblacima; neki umjetnici su lazurnim potezima kista, toliko vješto slikali prelaze, da promatrač ne može da razazna gdje planina završava a nebo počinje. U periodu romantizma, planina izraženije postaje simbol borbe, težnje i duhovnog putovanja. Koliko je čovjek mali naspram svemoćne prirode možda je najbolje zabilježio i Caspar David Friedrich koji je planinu doživljavao, a samim tim i prenosio isto tako na platno, kao simbol nepoznatog i nedostižnog, te bi promatrač mogao ispred takvih djela da osjeti ljudsku nemoć spram prirode.
U suvremenoj umjetnosti, planina može nositi različitu simboliku ali i otvarati nova pitanja od ekološke svijesti do osobne introspekcije. Planine više nisu samo slike prirode, već postaju metonimija za izazove s kojima se društvo suočava, kao i za unutarnje konflikte pojedinaca.
Planinski vrhovi su teško osvojivi, tako da planina predstavlja izazov koji je nekada i nemoguće osvojiti, pa može biti sinonim za prepreku i problem. Planina je stoga postala dio mnogobrojnih narodnih poslovica i izreka, ali i motivacijskih govora: “Čovjek je viši od svake planine na koju se penje” ukazujući nam da je čovjek sposoban da riješi svaki problem, izazov i unutrašnju borbu s kojim se suoči i samim tim dokazuje da može da „osvoji“ planinu.
Marija Saičić
Literatura:
- Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.