O bijeloj boji dugo se pričalo; od toga da li je ona boja ili nije, do njene kontradiktorne simbolike, pa do toga što ona predstavlja umjetnicima koji se bave slikarstvom. Postoje neki slikari koje užasava bjelina platna, oni koji na nju gledaju indiferentno, i oni kojima bijela boja predstavlja idejni i ideološki sadržaj. Svakako bijela, smatrali je bojom ili ne, vrlo je značajna kako u umjetnosti, pri dobivanju boja, tako i u simbolici, koja što se ove konkretno boje tiče, često zna biti proturječna. Simbolika bijele boje varira od izuzetno pozitivne do one negativne, nepovoljne, loše. Da bi definirali bijelu boju, često je uspoređujemo s njenom suprotnošću – crnom, iako je crna odsustvo svih boja, onda bijela boja predstavlja prisustvo svih. Svrstavana u grupu akromatskih boja, smatra se da je sve boje sadrže, a dodavanjem bijele boje nekoj drugoj dobiva se njena svjetlija nijansa, ili eventualno neka druga boja (roza, siva). Bijela boja je svjetlost, čistota, sterilnost, ali i praznina, hladnoća, tišina i tupost. Ipak bijelom bojom u društvu su se izražavale najveće, najčistije vrijednosti.
Bijelo je simbolika čistote, koje datira još iz keltskog i rimskog perioda; u Starom Rimu kandidati na izborima su se oblačili u bijelo ruho, dok su Vestalke, svećenice boginje Veste (koje su se zavjetovale na čednost). U grčkoj mitologiji se javljaju bijeli bikovi (Minotaurov otac je bijeli bik), te Zeus kada je oteo Europu, prije toga se pretvorio u bijelog bika, jednorog je bijele boje (čime se označava njegova čistota), i Pegaz je „beo“, „jak“ i „čvrst“. Kao simbol nevinosti prikazan je od davnina kroz običaj da mlade pred oltar dolaze obučene u bijelo čime još pokazuju i svoju čednost (taj običaj se zadržao i do danas). Bijela je simbol Bogorodice zajedno sa plavom bojom. Bijelo ruho je također karakteristično za onoga koji uzima prvu pričest, simbolizirajući njegovo odvajanje od grijeha. U rana kršćanska vremena svećenstvo je nosilo bijelu odjeću, a Krist je uvijek obučen u bijelo prilikom likovnog prikazivanja njegovog uskrsnuća. Krist je kod preobraženja obučen u haljine koje su „bijele kao svjetlo“. Često u mnogim pričama, filmovima, knjigama, i drugim granama umjetnosti, kada čovjek napušta ovozemaljski svijet prati bijelo svjetlo (što simbolizira smrt i njegov odlazak na nebo), te ne čudi što je zagrobni život prikazivan u bijeloj boji, koja je simbol božanske svjetlosti. Bijela je boja prepoznata i kao simbol aristokracije, simbol Francuske starog režima, dakle boja francuske kraljevine. Pored toga što je bijela boja smatrana simbolom anđeoske ljepote, do 20. stoljeća smatralo se da je ideal ženske ljepote izrazito svjetla put i plava kosa.
Bijela boja smatra se simbolom mira (poput bijele zastave koja označava predaju, odnosno kraj rata) ili bijelog goluba koji u kljunu nosi grančicu mira. Pored toga smatra se bojom svega čistog i sterilnog: od garderobe pa do poštenja. Danas, bijela boja može da simbolizira i nedostatak nečega, kako je na početku rečeno može da simbolizira prazninu ili odsustvo te bijeli snijeg i hladnoća snijega simboliziraju loše zdravlje, bolnice i smrt. Bijela boja je također boja natprirodnog svijeta i duhova. Upravo zbog toga, jedan od najreprezentativnijih primjera u umjetnosti je slika „Bijeli kvadrat“ ili „Bijelo na bijelom“ Kazimira Maljevića. Slika zapravo predstavlja bijeli kvadrat, kojim autor pokušava predstaviti svoje stanje: metafizičku prazninu, depresiju i pomalo jezivo stanje (što nas malo asocira i na psihička stanja, poput šizofrenije gdje bijelu boju poistovjećuju s rascjepom duše). Mnogi kritičari smatraju da „Bijelo na bijelom“ nastalo iz njegovog „Crnog kvadrata“, te da ovo apstraktno djelo ima duboki smisao i da se u njemu može tumačiti dubina iskustava, ali i razna unutarnja stanja njegovog stvaratelja.
Bijela boja, u nekim slučajevima zna biti i boja tuge (za razliku od naših prostora, gdje obično nosimo crnu boju u kojoj se ogleda žalost), dok s druge strane bijela boja ponekad zna i da simbolizira nadu. Svjetlo na kraju tunela je bijele boje te se nadamo da ćemo ga i u (ovim) mračnim vremenima i ugledati...
Marija Saičić
Foto: Kazimir Maljević
Literatura:
Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. Anđelko Bandurina,
Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979.
Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn,
Laguna, Beograd, 2011.
