U prostoru Muzeja pomorskog nasljeđa u Tivtu sinoć je svečano otvorena izložba „Oda Jadranskom moru“ jednog od najuglednijih suvremenih hrvatskih slikara Zvonimira Mihanovića. Bila je to njegova prva izložba pred publikom u Crnoj Gori, ali i kulturni događaj koji je okupio brojne predstavnike javnoga, političkog i kulturnog života Hrvatske i Crne Gore, potvrdivši kako umjetnost i kulturna baština ostaju jedno od najčvršćih mjesta susreta.
Već sam odabir prostora dao je ovoj izložbi posebnu simboliku. Muzej pomorskog nasljeđa čuva svjedočanstva o životu ljudi koji su stoljećima živjeli od mora i s morem, a upravo je more trajna inspiracija Mihanovićeva stvaralaštva. Njegove slike, na kojima dominiraju mirne luke, ribarske brodice, kamene kuće, bonaca i beskrajni horizonti, prirodno su se uklopile u ambijent koji čuva pomorsku memoriju Boke kotorske.
Otvorenju su nazočili Jasminka Lončarević, generalna konzulica Republike Hrvatske u Kotoru i izaslanica ministra vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske Gordana Grlića Radmana, Miloš Nenezić, državni tajnik u Ministarstvu kulture i medija Crne Gore i izaslanik ministrice Tamare Vujović, kotorski biskup mons. Mladen Vukšić, veleposlanik Republike Hrvatske u Crnoj Gori Veselko Grubišić, menadžerica Općine Tivat Ivona Petrović kao izaslanica predsjednika Općine Tivat Željka Komnenovića, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore Zvonimir Deković, direktor Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore Gzim Hajdinaga, predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Boki kotorskoj Marija Mihaliček, kao i brojni umjetnici, kulturni djelatnici i ljubitelji likovne umjetnosti.
Pozdravljajući okupljene, moderatorica programa Ana Grbac istaknula je kako je riječ o događaju koji nadilazi uobičajeni izložbeni program. Dok muzejska zbirka čuva materijalne tragove pomorske prošlosti, Mihanovićeva platna, naglasila je, čuvaju njezinu dušu - svjetlost, mir i neponovljivu atmosferu Mediterana. U vremenu ubrzanoga života njegova djela podsjećaju kako se istinska ljepota često skriva u jednostavnosti svakodnevice, u tišini mora, kamenih obala i ljudskoga rada. Posebno je zahvalila predsjedniku Hrvatskog nacionalnog vijeća Zvonimiru Dekoviću na inicijativi koja je povezala umjetnika i Muzej te omogućila realizaciju izložbe.
Da izložba predstavlja mnogo više od predstavljanja jednog slikarskog opusa, potvrdio je i Zvonimir Deković, koji je bio njezin inicijator. Govoreći o Mihanovićevu stvaralaštvu, istaknuo je kako je riječ o umjetniku čije su djelo desetljećima tumačili najugledniji hrvatski povjesničari umjetnosti i likovni kritičari, među kojima Petar Selem, akademik Igor Zidić i Joško Belamarić. Njihove studije i monografije, kazao je, svjedoče da je Mihanovićev opus odavno postao dijelom suvremene hrvatske umjetničke baštine.
No, više od stručnih analiza, Dekovića je tijekom susreta s umjetnikom osvojila jedna naizgled jednostavna činjenica - mir koji izbija iz njegovih slika. Prisjećajući se razgovora s autorom i promatranja njegovih djela, rekao je kako je isprva pomislio da je riječ o slikarskom izboru, no ubrzo je shvatio da taj mir nije tek umjetnički postupak nego odraz Mihanovićeva karaktera. Na njegovim platnima gotovo da nema vala ni daška vjetra; barke miruju u mandraćima, kamene kuće čekaju svoje stanovnike, a more odiše spokojem koji proizlazi iz duboke povezanosti čovjeka s obalom, kamenom i morem.
„Njegove slike govore o vremenu koje sporije teče, o kamenu koji pamti i o moru koje ne razdvaja, nego spaja ljude i obale“, istaknuo je Deković, zaključivši kako upravo zbog toga Tivat i Boka kotorska predstavljaju prirodno mjesto za ovu izložbu. Ovdje se, rekao je, ne susreću samo dvije države nego jedan isti mediteranski osjećaj svijeta, oblikovan morem koje stoljećima određuje način života ljudi. Zahvalio je umjetniku što je svojim djelom još jednom potvrdio kako su Hrvatska i Crna Gora najljepše povezane upravo kulturom i umjetnošću.
Na tragu razmišljanja o Mihanovićevu opusu nadovezao se hrvatski povjesničar umjetnosti Joško Belamarić, čije je izlaganje otvorilo jednu širu perspektivu razumijevanja umjetnikova rada. Ne zadržavajući se samo na analizi slikarskog rukopisa, govorio je o vremenu u kojem živimo, o čovjekovoj potrebi za ljepotom i o umjetnosti koja, unatoč svim suvremenim izazovima, ostaje prostor unutarnje ravnoteže.
Podsjetio je kako je podnaslov izložbe, Horas non numero nisi serenas (Brojim samo vedre sate) mnogo više od latinske izreke koja se često može pronaći na sunčanim satovima. Upravo ta misao, smatra Belamarić, određuje i Mihanovićev pogled na svijet. U vremenu obilježenom nesigurnostima, krizama i gotovo svakodnevnim predviđanjima novih katastrofa, njegovo slikarstvo svjesno bira ljepotu, tišinu i mir kao univerzalne vrijednosti.
Govoreći o suvremenoj umjetnosti, primijetio je kako ona nerijetko odražava tjeskobu današnjega čovjeka, dok se Mihanović kreće posve drugim putem. Umjesto fascinacije distopijskim vizijama budućnosti, njegovo slikarstvo vraća pogled onome što je oduvijek bilo pred čovjekom - moru, svjetlosti i krajoliku koji ne prestaje nadahnjivati.
„Danas govorimo o odlasku na Mars, o nekim budućim kolonijama i svjetovima koji čovjeku možda nikada neće postati dom. A živimo okruženi apsolutnom ljepotom. Dovoljno je pogledati Jadran, njegove obale i svjetlost koja nas okružuje“, poručio je Belamarić, podsjećajući kako je upravo tu jednostavnu, svakodnevnu ljepotu Mihanović odabrao za trajni predmet svoga umjetničkog istraživanja.
Posebno se osvrnuo na često korištenu odrednicu da je Mihanović hiperrealist, smatrajući kako ona ne objašnjava u potpunosti njegov umjetnički svijet.
„Nije riječ samo o preciznosti motiva ili detalja. Kod Mihanovića je precizna atmosfera“, istaknuo je.
Upravo je atmosfera ono što njegovim slikama daje posebnost - more bez bure, obala bez nemira, svjetlost koja ne dolazi izvana nego, kako je slikovito opisao, „iznutra“. Takvo slikarstvo ne prikazuje samo pejzaž nego osjećaj zavičaja, unutarnji mir i sjećanje koje nadilazi konkretan prostor i vrijeme.
Belamarić je posebnu pozornost posvetio i umjetnikovu odnosu prema zanatu. U vremenu ubrzanoga stvaranja i digitalnih tehnologija, rekao je, Mihanovićeve slike nastaju mjesecima, strpljivo i promišljeno. To je, prema njegovim riječima, „ruka koja misli“, umjetnički rad koji ne pristaje na površnost ni brzinu, nego svakim potezom potvrđuje da prava umjetnost još počiva na koncentraciji, disciplini i predanosti.
Govoreći o mjestu koje Mihanović zauzima u hrvatskoj umjetnosti, Belamarić je najavio i veliku izložbu koja će krajem kolovoza biti otvorena u splitskoj Gradskoj vijećnici, gdje će Mihanovićev opus prvi put biti predstavljen u dijalogu s djelima Emanuela Vidovića. Bit će to, kazao je, susret dvojice umjetnika koji su, svatko u svome vremenu, pronašli vlastiti slikarski jezik Mediterana.
No, možda je najsnažnija bila njegova završna misao o Jadranu. Promatrajući ga, rekao je, čovjek shvati da to nije jedno more nego „kaleidoskop mora“, prostor neiscrpnih promjena i nijansi, a upravo je Zvonimir Mihanović uspio pronaći njegovu slikarsku „šifru“. Zbog toga njegov opus, zaključio je Belamarić, nije samo vrhunsko ostvarenje hrvatskoga realizma nego jedinstven umjetnički rukopis koji će svoju punu vrijednost potvrđivati i desetljećima koja dolaze.
Belamarićeve riječi bile su prirodan uvod u obraćanje samoga autora. Vidljivo dirnut ozračjem u kojem je otvorena njegova prva samostalna izložba u Crnoj Gori, Zvonimir Mihanović zahvalio je svima koji su svojim dolaskom iskazali poštovanje prema umjetnosti, ali i svima koji su omogućili da se izložba ostvari.
Posebnu je zahvalnost uputio Zvonimiru Dekoviću, kojega je nazvao pokretačem cijele inicijative, kao i djelatnicima Muzeja pomorskog nasljeđa, istaknuvši njihovu profesionalnost i predanost u organizaciji izložbe. No, ono što je posebno odjeknulo među okupljenima bila je njegova iskrena ocjena prostora u kojem su njegova djela predstavljena.
„Izlagao sam po cijelome svijetu, u mnogim velikim gradovima i galerijama, ali moram reći da nijedno mjesto nije tako prirodno prihvatilo moje slike kao Boka kotorska“, kazao je Mihanović, dodajući kako upravo ovaj zaljev, jedan od najljepših dijelova Jadrana i Mediterana, na najbolji način objašnjava i sam naziv izložbe - „Oda Jadranskom moru“.
Njegove riječi nisu zvučale kao kurtoazna zahvala domaćinima, nego iskreno priznanje umjetnika koji je desetljećima slikao more i Mediteran, a sada svoja djela izlaže u prostoru koji dijeli isti pejzaž, isto svjetlo i isti osjećaj pripadnosti Jadranu.
Mihanović je pritom podsjetio na ono što smatra istinskom svrhom umjetnosti. Ona, rekao je, oplemenjuje čovjeka, čini ga boljim, tolerantnijim i, prije svega, više čovjekom. Nadovezujući se na razmišljanja Joška Belamarića, istaknuo je kako čovjek često traži ljepotu na dalekim mjestima, a zaboravlja da je ona prisutna upravo u krajoliku koji ga svakodnevno okružuje.
„Čemu ići na Mars kada oko nas postoji neograničena ljepota? Samo je treba znati prepoznati“, rekao je umjetnik, dodajući kako svaka umjetnost, prema staroj latinskoj izreci, dolazi od Boga.
„Iznad svih nas umjetnika postoji jedan veći umjetnik, čija djela trebamo znati vidjeti i kojima se trebamo diviti.“
Posebno mjesto na otvorenju izložbe zauzelo je obraćanje generalne konzulice Republike Hrvatske u Kotoru Jasminke Lončarević koja je istaknula kako izložba Zvonimira Mihanovića predstavlja dar Tivtu, Boki kotorskoj i Crnoj Gori, ali ponajprije hrvatskoj zajednici koja na ovim prostorima stoljećima čuva svoj identitet, kulturu i tradiciju.
Govoreći o umjetnikovu stvaralaštvu, naglasila je kako njegove slike na poseban način pripovijedaju o moru, pomorcima, ribarima i dalmatinskim gradovima, ali i o vrijednostima koje nadilaze prostor na kojem su nastale. U njegovim djelima, rekla je, more, sunce i kamen tvore neraskidivo zajedništvo - more kao simbol plovidbe i susreta, sunce kao simbol života, a kamen, obala i kuća kao simboli trajnosti, postojanosti i mudrosti. Upravo iz ljubavi prema hrvatskom moru i primorskim krajolicima proizlazi univerzalna vrijednost njegova slikarstva.
„Ljepota koju stvara izražava iskonski hrvatski duh koji vazda teži istini, ljepoti i dobroti“, istaknula je Lončarević, zaključivši kako upravo u tim vrijednostima umjetnost pronalazi svoj najdublji smisao te pozvala okupljene da uživaju u izložbi koja na poseban način povezuje hrvatski kulturni prostor s Bokom kotorskom.
Svečanost je zaključio državni tajnik u Ministarstvu kulture i medija Crne Gore Miloš Nenezić, koji je, u ime ministrice Tamare Vujović, službeno otvorio izložbu. Njegovo obraćanje dodatno je proširilo okvir u kojem je promatrana Mihanovićeva umjetnost, istaknuvši Jadran kao zajednički kulturni prostor Mediterana, mjesto susreta različitih naroda, kultura i umjetničkih tradicija.
Podsjetio je kako malo koji prostor europskoga Mediterana tako snažno objedinjuje monumentalnost planina i smirenost mora kao što to čini Boka kotorska. Upravo zbog toga ovaj je kraj stoljećima nadahnjivao umjetnike, a Mihanovićeva izložba prirodno se uklopila u ambijent u kojem se iza svakoga pogleda na more otkrivaju novi slojevi svjetlosti, krajolika i povijesti.
Govoreći o umjetnikovu slikarskom rukopisu, Nenezić je naglasio kako njegov hiperrealizam nikada nije bio puka demonstracija tehničke virtuoznosti. Preciznost njegova poteza služi očuvanju onoga što je najteže uhvatiti - atmosfere Mediterana, njegova svjetla, tišine i mira između mora i kamena. Upravo u toj sposobnosti da prolazni prizor pretvori u trajnu vrijednost, rekao je, prepoznaje se veličina Mihanovićeva slikarstva.
Posebno se zadržao na pojmu bonace, dobro poznatom svakom čovjeku s mora. Dok je jedriličarima bonaca znak mirovanja i odsutnosti vjetra, slikaru ona pruža nešto sasvim drugo, a to je trenutak u kojem svjetlost postaje glavni događaj. Tada morska površina prestaje biti samo voda i postaje zrcalo koje u sebi zbraja nebo, oblake i planine. Upravo tu gotovo neuhvatljivu tišinu, zaključio je, Mihanović uspijeva prenijeti na svoja platna.
Podsjetio je kako Ministarstvo kulture i medija Crne Gore podupire programe koji promiču kulturnu raznolikost, međusobno poštovanje i dijalog zajednica, naglasivši da nas kultura uvijek podsjeća kako je ono što dijelimo mnogo snažnije od onoga što nas razlikuje. Umjetnost je, zaključio je, njezin najmoćniji jezik jer govori bez potrebe za prijevodom.
Nakon službenoga proglašenja izložbe otvorenom, galerijski prostor ispunili su posjetitelji koji su se zadržavali pred Mihanovićevim platnima, promatrajući prizore bonace, kamenih kuća, ribarskih brodica i dalekih morskih horizonata. Umjetnik je ostao među okupljenima, srdačno razgovarajući s posjetiteljima, odgovarajući na njihova pitanja i strpljivo dijeleći razmišljanja o svojim djelima, inspiraciji i dugogodišnjem stvaralačkom putu.
Upravo je ta neposrednost ostavila snažan dojam na prisutne. Zvonimir Mihanović pokazao se kao sugovornik otvoren za svaki razgovor, potvrdivši da se veličina umjetnika ne očituje samo u njegovu opusu, nego i u jednostavnosti kojom pristupa ljudima.
Time je Tivat dobio čast biti domaćinom prvoga predstavljanja Zvonimira Mihanovića publici u Crnoj Gori, dok značenje izložbe, čije je otvorenje uljepšao nastup klape „Jadran”, nadilazi njezin izlagački karakter, potvrđujući da Jadran nije samo zemljopisni pojam, nego zajednički kulturni prostor koji stoljećima povezuje hrvatsku obalu i Boku kotorsku.
Foto: Haris Mekić