Čovjek se često u životu pita koji ga to valovi nose, a pored pitanja koji uglavnom se nameće i gdje. Nekada se prepusti valovima, neka ga nose kako je sudbinski određeno, dok se u drugim prilikama bori protiv njih, pokušavajući da ide suprotno od onoga kako je namijenjeno ... do kraja nakon duge i mučne borbe shvati da je uzalud. Valovi ipak imaju svoj vlastiti smjer.
Kroz simboliku, valovi se karakteriziraju kao nezaustavljiva i svemoćna sila, koju nitko ne može zaustaviti, a ni kontrolirati. Prepreke na koje nailazi su obala ili stijena, te uslijed vremenskih nepogoda možemo vidjeti snažne valove kako udaraju o stijene. Uslijed takvih nevera, koje su česte na našim prostorima, ovakvi prizori su s jedne strane zastrašujući dok su s druge veličanstveni, pokazujući nam nadmoć prirode naspram svega što je stvorila ljudska ruka. Upravo ovi prizori predstavljaju izazov mnogim fotografima, te ne čudi što sve češće zabilježavaju scene oluje, odnosno talasa koji udaraju o stijene.
S jedne strane, komešanje valova na površini oceana koji je neizrecive i nemjerljive dubine, često simbolizira beznačajnost ljudskih poslova odnosno djelovanja. S druge strane u mitologiji Posejdon (Neptun) Bog mora diže valove, koji su kazna za neposlušne mornare. Stoga, često kroz mnoge priče, filmove, ali i likovne prikaze možemo uočiti Boga mora, koji uslijed svoje srdžbe diže valove, a jedna od takvih scena prikazana je i u crtanom filmu „Mala sirena“. Mornari su se molili bogu mora da ne šalje valove, kako bi imali mirnu i dobru plovidbu. Opisivanje valova, Neptuna, ali i mnogih oluja često je u glazbenim izvedbama, ali i mnogim književnim djelima. Grci su smatrali da su valovi posljedica gibanja mora, ali su po njima oni bili blagotvorni i povezivani su s Neridama.
Ipak na našim prostorima, posebno smo vezani za valove; promatramo ih, proučavamo, nadjenuli smo im imena, a drugačije ih doživljavamo kada smo na kopnu i kada smo na moru. „Neki se valovi označavaju pridjevima radije nego imenicama: pravilni ili nepravilni, ravnomjerni, uzdužni, poprečni ili ukršteni, „plimni“ ili „osečni“; jedni su površinski, drugi pak dubinski; ima ih povremenih, pojedinačnih, učestalih, slučajnih, zibnih (razne „bibavice“ i sl.), simetričnih i asimetričnih. Cikličkih. Pri plovidbi najvažnije je kakva im je snaga i kolika visina, udaraju li o bok, pramac ili krmu, kako im odolijevaju sam brod i njegova posada.“[1]
O valovima, dio je posvetio i Predrag Matvejević u svojoj čuvenoj knjizi „Mediteranski brevijar“ u kojem se pita o načinu na koji se pojedini valovi razbijaju o obalu (ili brodu) i koliko još traju, nakon što su se razbili. Poetski, mnogi književnici pokušavaju odgonetnuti ova pitanja o „životu“ i trajanju valova. Jesu li u tome uspjeli ili ne, do kraja individualno je – svatko ima svoju istinu i priču o njima. Pored udarca o stijenu ova prirodna sila, koju nam šalje Bog mora, briše tragove i otiske u pijesku. Nakon naleta ne ostaje ništa, osim morske pjene, koju je čuveni renesansni slikar Botičeli prenio na svoje platno, sugerirajući nam da se iz te pjene rodila boginja, te je sliku imenovao „Rađanje Venere“. Jedan od najpoznatijih valova u likovnoj umjetnosti je „Veliki val kod Kanagawe“ čiji je autor japanski slikar Hokusai Katsushika.
Ipak, postoje dani kada je more mirno, kada valovi stoje i počivaju. Djeca ih sa obale čežnjivo pogledom traže; rado bi ih izbrojali i vidjeli što sa sobom nose i na obalu iznose. Nekada su se nadali sirenama, morskim bićima, stvarnim i izmaštanim, ali u 21. stoljeću valovi nam donose na obalu samo ono što smo sami moru dali: pregršt otpada i zagađujućih materija kako za more tako i za čitavu čovjekovu životnu okolinu, prirodu.
Kada ih nema, neobično je. Pitamo se gdje su pošli. More je mirno i možemo vidjeti svoj odraz u njemu. I dok tako „pučina plava spava“, ne možemo da se ne sjetimo izreke da mirno more nikada nije napravilo dobrog mornara.
Valovi su bili inspiracija i za nazivanje elektro-magnetnih, odnosno radio valova. Bez radijskih valova , ostali bi i bez komunikacije, pa na fonu valova čekamo i društvo i glazbu, A, možda i „komšije“ iz svemira…
Marija Saičić
Literatura:
- Mediteranski brevijar, Predrag Matvejević, Zlatno runo i Milstone, Beograd, 2020.
- Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.