Nekako kao da postoji zavjet zaborava za osobe koje su si samozatajnim znanstvenim radom priskrbile trajnu zaslugu.1 Među tim osobama je i mons. Pavao Butorac (Perast, 26. ožujka 1888. - Dubrovnik, 22. studenoga 1966.), kotorski i dubrovački biskup. Taj tihi Bokelj poslije kotorske gimnazije i studija teologije u Zadru 1910. postaje dobrotskim župnikom, katehetom u gimnaziji, profesorom u kotorskoj nautici, djevojačkoj i trgovačkoj školi sve do 1938. godine. Uz pedagoški rad u Zadru i Splitu, upravljanje kotorskim sjemeništem, 1938. postaje kotorskim biskupom, a od 1940. i apostolskim administratorom u Dubrovniku. Biskup Butorac u teškim i olovnim vremenima, trpeći poniženja različitih vrsta, 1950. postaje dubrovačkim biskupom, sve do svoje smrti 1966. godine. Posljednju misu služio je na blagdan Gospe od Zdravlja, 21. studenoga, samo jedan dan prije smrti.

Ovaj Hrvat iz Boke posljednji je u svojim rukama imao brojne općinske arhive, koji su potom bili devastirani, i napisao je nezaobilazne stranice za poznavanje povijesti Boke. Prije svega, to su: Politički i gospodarstveni liberalizam i kršćanstvo, Mostar, 1920.; Za napretkom - šest rasprava o suvremenoj uljudbi, Požega, 1922.; Socijalna zadaća slavenstva, Dubrovnik, 1924.; Boka Kotorska od najstarijih vremena do Nemanjića, Split, 1927.; Gospa od Skrpjela, Sarajevo, 1928.; Opatija sv. Jurja ispred Perasta, Zagreb, 1928.; Zmajevići, Zagreb, 1928.; Gospa od Skrpjela, molitvenik, 1928.; Kritička studija o prijenosu slike Gospe od Skrpjela, Sarajevo, 1931.; Porijeklo Siksta V, Split, 1930.; Boka Kotorska nakon pada Mletačke Republike do Bečkog kongresa (1797.-1815.), Zagreb, 1938.; Boka Kotorska prema narodnom pokretu u revolucionarnoj godini 1848, Zagreb, 1938.; Tripundansko kolo, Kotor, 1941.; Pismo ruskoga admirala Matije Zmajevića - četiri pisma nadbiskupa Vicka Zmajevića, Zagreb, 1948.; Dva nepoznata rukopisa Marka Martinovića, Dubrovnik, 1952.; Proces o martolozima 1477. godine u Kotoru, Dubrovnik, 1952.; Monasteria benedictinorum in Dalmatia in districtu catharensi, Rim, 1959.; Ujedinjujuća ljubav, Dubrovnik, 1960.; Suspiran- tis Ecclesiae sidus, Rim, 1961.; U Marijinom perivoju, Dubrovnik, 1961.; Problem kulture, Dubrovnik, 1966.
U posljednjoj knjizi Problem kulture biskup Pavao Butorac dao je originalnu sintezu pojma kulture pisanu pristupačnim stilom. I po riječima nadbiskupa dr. Frane Franića: "U tom djelu on je ostavio dušu i srce jednoga eminentnog hrvatskog rodoljuba i katoličkog svećenika i biskupa." U svojoj posljednjoj knjizi biskup Butorac razmatrao je upravo čovjekovu osobnost i njezino dostojanstvo, a tu svoju knjigu nakanio je poslati na dar za blagdan Božića papi Pavlu VI. Biskup Butorac nije uspio za života objaviti više svojih kapitalnih rukopisa, koji su zalaganjem peraškog nadžupnika don Srećka Majića, i uz predgovore don Branka Sbutege u teškim vremenima kraja XX. stoljeća, kada su posljednji napuštali brod hrvatske zajednice, dočekali svjetlo dana. Sva ta djela trajne povijesne vrijednosti, pisana uz obilje arhivskih izvora i bilježaka, ni danas nisu naišla na odjek u hrvatskoj povijesnoj javnosti. Prije svega, to su: Boka kotorska u 17. i 18. stoljeću - politički pregled (2000.), Kotor za samovlade (1355.-1420.) (1999.), Kulturna povijest grada Perasta (1999.) i Razvoj i ustroj peraške općine (1998.). Zaboravlja se kako je biskup Butorac opisao 352 umjetnička spomenika s bokokotorskog područja. Objavljivao je u raznim časopisima: Vrhbosna, Almanah Mihovila Pavlinovića, List Dubrovačke biskupije, Bogoslovska smotra, Rad JAZU, Benedictina, Anali Historijskog instituta JAZU, Crkva u svijetu, itd. Katolički bogoslovni fakultet dodijelio mu je 1964. počasni doktorat, a sudjelovao je u radu Drugoga vatikanskog sabora (1963.-1965.).
Don Branko Sbutega napisao je u jednom osvrtu na Butorčev rad o povijesti peraške općine: "Butorac je proživio svoj cjelokupni život unutar vremena kada se cijela Europa, a na Balkanu da i ne govorimo, mučno i dramatično redefinira ... Praktično autodidakt nije u strožem smislu slijedio neku od znanstvenih škola svog vremena." Rubni položaj Boke u stoljećima koja su bila prožeta duhom kršćanstva i katolicizma, uz prostore prema kojima civilizacijski nije pripadala, imao je za posljedicu trajnu dramatičnost življenja. Perast, grad u kojem je rođen biskup Butorac, osobito se isticao u diplomatskoj i junačkoj borbi, kada je toliko malo ljudi postiglo tako mnogo - ostvarivši civilizacijske dosege neslućenih razmjera, znajući kako su svaki trenutak na stvarnom dometu turskih i morlačkih mušketa. Dubrovnik i Kotor bili su stvarni zavičaj i sudbina kotorskog i dubrovačkog biskupa Butorca, katoličkog intelektualca koji je u posljednji tren ispunio veliku zadaću bilježenja povijesti za buduće naraštaje. Posljednja dva desetljeća njegova života značila su izolaciju, kada je prozor u svijet bio sve uži, a znanstveni obzor zastrt mrakom.
Nadamo se kako će se u Dubrovniku ili Kotoru obilježiti obljetnica i potaknuti neki zbornik u spomen na biskupa povjesničara znanstvenika. Povijesna sudbina nije bila naklonjena Butorčevu životu, kojega je strpljivo podnosio, poput uvrjeda koje je primao sa smiješkom. Raskorak između povijesne činjenice i njezinog razumijevanja vrijeme ne dokida, nego uvećava. Isto tako, djelo koje nikada nije predstavljeno mladim naraštajima. Butorčevi neizdani rukopisi, kapitalni za suvremenu hrvatsku povijest naporom sadašnjega peraškog župnika po prvi put su tiskani poslije desetljeća šutnje i zaborava.
Identitet je natpovijesna činjenica i samo unutar tradicije ima svoj smisao. Perast, Kotor, Boka, Dubrovnik bili su jedan svemir u kojem je živio, stvarao i bio dušobrižnikom jedan uljuđeni intelektualac i biskup s hrvatskog juga. Nama ostaje da u budućnosti osvijetlimo golemi opus jednog od najvažnijih hrvatskih povjesničara XX. stoljeća, koji je samouko radio, po najsuvremenijoj povijesnoj metodi istraživanja, ono što bi danas radili cijeli instituti.