Crkva liturgijom i narodnim običajima ide u susret Božićnoj radosti. Ona u adventskoj pjesmi pjeva: Već se bliži vrijeme blago, već se bliži onaj čas, kad će izić sunce drago, svanut svemu svijetu spas.

Božić nije Došašće, nije on niti Polnoćka niti devetnice Božiću u čast. Nije Božić ni okićena grana, niti bogata trpeza. Nije to ni zvuk orgulja, zvona ili tamburice, niti skladna pjesma zbora. Božić nije ni zelena pšenica, ni okićeni badnjak, pa ni onda kada ga zaodjenemo u teološko ruho, a njegovo drvo i oganj nazivamo svetim. Ne, nije to Božić! Nije on ni napisana ili izgovorena čestitka, niti u crkvi postavljena betlehemska špilja. Nije Božić bezbroj ukrasnih žarulja ili urešeni izlog. On nije ni svečano odijelo ni sve rjeđa slama u našoj kući. Sve ovo i još ponešto što bismo mogli navesti, nije Božić. To je etnologija ili etnografija, ali sve ovo zajedno jest Božić i pomaže nam za njegovo definiranje. Božić svoj izvor i uvir ima u rođenju, životu, smrti i uskrsnuću betlehemskog djeteta, za kojega sv. Petar apostol kaže da je „Krist, Sin Boga živoga – Tu es Christus Filius Dei vivi“ (Mt 16, 13-17).

Deminutivni oblik Božić u hrvatskome jeziku tako lijepo i duboko izriče teološku istinu rođenja Bogočovjeka, povijesnog Krista.

Računanje godina, Anno Domini, od rođenja Gospodinova pripisuje se Dioniziju Malome, kojemu je Papa Ivan I. godine 525. povjerio zadaću određivanja točnoga datuma proljetnog ekvinocija, koji je trebao omogućiti izračunavanje datuma Uskrsa kao pomičnog blagdana. Monah Dionizije revolucionarno je fiksirao datum Kristova rođenja 754. godine od utemeljenja grada Rima (ab Urbe condita 753 – Anno Urbis conditae) s tim što je pretpostavio da je Herod umro 754. godine iako se to dogodilo 750. godine, nakon teške bolesti koja, pretpostavlja se nije dopuštala da poduzme onako okrutan pokolj nevine djece. Prema tome, Kristovo rođenje moglo se dogoditi godinu i pol ranije odnosno 748. ili 747. godine, tj. 7. ili 6. godine stare ere za vrijeme Augustova edikta i Kvirinijeva popisa stanovništva.

U rimskome kalendaru, 21. prosinac imao je posebno značenje. To je vrijeme zimskog solsticija. Dani postaju dulji, sunčaniji, topliji, navješćujući tako proljeće kao uzrok radosti i slavlja jer lov, stočarstvo i obrada zemlje bili su vezani uz kraj zime i dolazak ljepših i toplijih dana. U vrijeme zimskog solsticija stječe se dojam da se sunce na horizontu zaustavlja, počinje mijenjati pravac kretanja, te počevši od 25. prosinca kreće k proljeću. Stoga se u starome Rimu tada proslavljao dan boga Mitre, boga sunca, koji je u sebi sublimirao vjeru različitih religija prostranoga Rimskog carstva. Bila je to jedna vrsta poganskog božića. Ovo je dalo povoda rimskom imperatoru Aurelijanu 274. godine da utemelji praznik: Natalis solis invicti – rođendan nepobjedivog sunca, koji se proslavljao osmi dan prije Nove godine, tj. 25. prosinca.

Kasnoantičko kršćanstvo ovaj datum prihvatilo je kao dan rođenja Krista, novoga Sunca koje je obasjalo čitav svijet. Ovaj kratki i simplificirani ekskurs vezan uz datum Kristova rođenja završavamo drugim dijelom duboko teološke adventske pjesme s početka našega izlaganja: Svani dane i noć skrati, sini sunce i povrati, Bogu čast na visini, svijetu mir na nizini.