Očarani mediteranskim podnebljem i primorskim životom, mnogi umjetnici svoje slikarske motive nalaze upravo tu; u svakidašnjim i naizgled jednostavnim prizorima pored kojih prolazimo svaki dan ni ne sluteći da upravo oni mogu pružiti neiscrpnu umjetničku inspiraciju. Urbanizacijom i suvremenim životom sve manje se pojavljuju takvi motivi (poput drvenih barki, mreža, vrša, kamenih ponti...) te se sve češće vraćamo začetnicima tivatske likovne scene koje su ove motive veoma često prikazivali na svojim djelima, gotovo uvijek vraćajući im se nakon određenog perioda, premda nekom drugačijom izvedbom i svježijom impresijom.

Umjetnik,  koji je smatran jednim od začetnika tivatske likovne scene, Anton Pean, svoj likovni opus stvarao je motivima iz neposredne okoline: masline, vrše, mreže, ribare, barke, galebove, škrpine,  kuće ali i mnoge druge motive iz ambijentalnih cjelina koje su ga okruživale. Ostavljajući bogat materijal za tumačenje, Peanu se danas vraćamo i promišlja se o njegovom stvaralaštvu gotovo kao i onda kada je stvarao u punom jeku. I, kao što Neven Staničić naziva njegovo slikarstvo „arhitektura nostalgije“, danas sve češće se vraćamo njegovim djelima kao podsjetniku na stvari i običaje koje polako iščezavaju. Motivi koji se ponavljaju kao da su predstavljali dodatni stimulans za rad, s obzirom da im je do kraja svog života ostao vjeran; premda  tematika ostaje ista likovni izraz se mijenjao ali rukopis do kraja ostaje prepoznatljiv. Upravo o tome Staničić zapisuje: „Slikarstvo Antona Peana je arhitektura nostalgije. Slikajući cijeli život istu sliku sa gotovo istog mjesta, on interveniše u prostoru koji ga okružuje i na osnovama efekta „već viđenog“ sa prepoznatljivim detaljima, od početka svog stvaralaštva on gradi novi bajkoviti pejzaž neke svoje priče i svog ambijenta“.  Pored primorskih motiva koje je slikao izdvajaju se stare kuće koje asociraju na neka druga vremena, storije i uspomene. Na ovom mjestu, nije za odmet prisjetiti se, da prema tradicionalnom rasporedu prostorija u staroj bokeljskoj kući, bila i palača, u prizemlju dominira konoba; moguće bačve za vino, pila i džare za masline, magazin-ostava za ribarski pribor, alat i slično, na prvom katu su prostorije za prijem gostiju, dnevni boravak obitelji, na drugom sobe za počinak i konačno u samom potkrovlju kuhinja. Kombinacija ovih postavki, naravno bila je prisutnija u manjim i siromašnijim objektima. Veoma dugo, wc i prostorije za nuždu, nalazile su se izvan glavnog objekta.  S druge strane, ne možemo  se ne zapitati je  li se ovaj umjetnik poigrao i sa značenjem odnosno simbolom kuće. Kuća je simbol utočišta pojedinca, a nekad zna da predstavlja i samog pojedinca. Slikajući kuće s ovakvim karakteristikama, kao da nam sugerira o vlastitoj  ličnosti, a ne samo o ambijentu koji ga je čitavog života okruživao. Ribarska sela,  koja je slikao, također obiluju starim primorskim kućama, ali i još nekim drugim njemu bliskim detaljima: masline i barke. Vijugavom linijom on stvara bajkoviti ambijent koji upotpunjuje suptilnim, ali vedrim i prijatnim koloritom.

Kako tada a danas i mnogo češće, njegovi radovi odisali su melodijom nostalgije i pomalo odajući utisak da je prošlost bitnija od sadašnjosti ili budućnosti.

Koliko je more, odnosno beskrajna plava pučina, i bokeški običaji, podneblje i život inspiriralo umjetnike, govori čitav likovni opus jednog slikara koji je slikajući sa iste pozicije stvorio sliku za koju Staničić zapisuje „mnogi je širom svijeta čuvaju na počasnom mjestu u svom stanu, poštuju i vole, poput ikone.“

Marija Saičić

Izvori:

-        Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.

-        Anton Pean – Antoogijska izložba (uvod u retrospektivu), Centar za kulturu Tivat, Tivat, 1998.

Napomena:

Tekst je realiziran uz potporu  Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.

Iznijeti stavovi su isključivo odgovornost autora i nužno ne izražavaju stavove Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.