(„Blago milosrdnima, jer će biti pomilovani.“ — Matej 5:7)
U tišini uskršnjeg jutra, 21. aprila 2025. godine, kada Crkva slavi uskrsnuće i nadu vječnog života, utihnulo se jedno od najblistavijih svjetala naše epohe. Otišao je Papa Franjo čovjek vjere, čovjek naroda, čovjek Boga. Njegov odlazak nije samo kraj jednog pontifikata, već tihi sumrak jednog duhovnog doba. Rođen kao Horhe Mario Bergoljo, iz srca argentinske zemlje, a prozvan da vodi Crkvu iz samog centra Vatikana, on je pripadao čitavom svijetu u ljubavi, u riječima, u molitvama. U vremenu koja nose brojne izazove pred hrišćanima on je riječima vraćao snagu, a simbolima dah Svetog Duha. Njegove propovijedi nijesu bile sastavljene da zadive bile su krik ranjenog čovječanstva i melem nad povrijeđenim dušama. Papa Franjo je bio onaj koji nije nosio krunu moći, već vijenac služenja. Bio je most između onih koji mole i onih koji sumnjaju, između sjaja oltara i prašine uličnih margina.
Bio je papa koji je u svakom čovjeku prepoznavao lice Hrista u migrantima trag nade, u bolesnima ogledalo bola, u siromašnima čistu vrlinu. Otvorio je vrata Crkve obespravljenima, zaboravljenima, potisnutima, i ponavljao da Crkva nije tvrđava, već dom dom u kojem se sklanjaju svi oni kojima je potrebna i lična i duhovna pomoć i podrška. Bio je onaj koji je znao da koraci s narodom znači i umijeće slušanja, i umijeće ćutanja. U evanđelju njegovog života korak bio je poruka, svako ćutanje duboka liturgija srca. “Jer gdje je blago tvoje, ondje će biti i srce tvoje” (Luka 12:34), a srce pape Franje bilo je uvijek s onima koji trpe. Bio je papa bez zlatnih sandala, ali s nogama koje su stajale čvrsto na zemlji. Papa bez zidova, ali sa srcem širom otvorenim prema čovjeku.
Nije se bojao da bude neshvaćen. Nije se bojao da oprosti. Nije se bojao da zaplače. Jer znao je da je istina često usamljena, ali nikad uzaludna. Njegova vjera nije bila samo dogma bila je disanje, trajno molitveno prisustvo. Bio je svjetionik u noćim beznađa i oholosti, bio je snaga koja govori, milost koja hoda.
U jednom od svojih govora rekao je: „Ako Bog voli siromašne, zašto bi Crkva bila daleko od njih?“ To nije bila retorika to je bilo njegovo srce. Njegove reforme nijesu bile reforma forme, već reforma duha da Crkva korača kao Hrist, diše kao Hrist, ljubi kao Hrist. Teško je pisati o onima koji su bili nosioci vjere, nade, stpljenja, mira, pomirenja i oprosta. Teško je staviti tačku za čovjekom čije je prisustvo bila neprekinuta rijeka nade. Ali kako kaže apostol Pavle: „Dobar rat ratovah, trku završih, vjeru sačuvah“ (2. Timoteju 4:7). I zaista, Papa Franjo je ratovao dobri rat MILOSRĐA, do posljednjeg daha služio istini, i čuvao vjeru kao sveti plamen koji ne nestaje pred burama i olujama. Njegov glas, blag, a čvrst, govorio je protiv rata, protiv nepravde, protiv pohlepe. Branio je prirodu kao Božji dar, zalagao se za migrante, borio se za dostojanstvo svakog života. U doba kada se ljubav zaboravlja, on nas je podsjećao: Neka se vaše srce ne uznemiruje. Verujte u Boga, i u mene verujte. Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam. Ja vam ga ne dajem onako kako ga svijet daje. Neka se vaše srce ne uznemiruje i neka se ne boji. (Jovan 14:1). Njegovo prisustvo bilo je produžena ruka Gospodnja, a njegovo ćutanje oltar za molitvu.
Odlazak ovako velikih duhovnih misionara ne donosi samo tugu donosi i obavezu. Obavezu da se ne prepustimo ravnodušju. Da njegujemo ono što nas je učio da ljubav nije slabost, već snaga, da vjera nije izolacija, već dijalog, da Crkva nije samo “vjerska institucija”, već srce koje ljubi. Papa Franjo nije bio savršen kao nijedan od nas. Ali je bio autentičan. Hrabar. Blagosloven u jednostavnosti. I dok ga ispraćamo u tišini molitve, u svakom vjerniku neka odzvanja ona vječna rečenica iz Psalma: „Milost i istina srešće se, pravda i mir poljubiće se“ (Psalam 85:10). Jer u njegovom životu milost i istina koračale su zajedno. Neka ga Gospod primi u svoj vječni zagrljaj. Neka njegov osmijeh, njegova riječ i njegova tišina nastave da odzvanjaju kao duhovna melodija koja nadživljuje smrt. Jer, kako je sam rekao: „Bog se nikad ne umara opraštajući, mi smo ti koji se umorimo tražeći oprost. On je Otac pun ljubavi, pun milosrđa. Malo milosti mijenja svijet, čini ga pravednijim i toplijim.” A nama ostaje da ne zaboravimo. Da pamtimo. I da volimo kao on.
Autor: Božidar Proročić