Vjernici Budve proslavili su jučer Rođenje sv. Ivana Krstitelja. Sveto misno slavlje predslavio je don Ivan Vukčević, koji je istakao kako: „ Ivanove propovijedi nisu bile samo riječi, one imaju jednu svoju težinu. One ne odjekuju pustinjom samo njegovoga vremena, već se čuju i odjekuju i nama danas. Ivan nam svojim govorom i djelovanjem jasno daje do znanja - nije važan glasnik, važna je poruka… Od nas se traži da slijedimo njegov primjer, da progovorimo onda kad se od nas zatraži“ .
„Šest mjeseci prije Božića slavimo rođenje Ivana Krstitelja. Ne znamo tačne datume života ni Isusa ni Ivana. Činjenica da još uvijek slavimo njihov rođendan pokazuje koliko su ti ljudi od početka bili važni kršćanima. Krstitelju je evanđelist Luka čak podigao i spomenik: umetnuo je dva hvalospjeva u Isusovu priču o djetinjstvu i stavio ih u usta Ivanova oca i Isusove majke – Benedictus (Blagoslovljen) i Magnificat (Veliča). Oba su pjevanja prave umjetničke zbirke citata iz Staroga zavjeta. U njima je sažeo Mesijina očekivanja izraelskog naroda i stavio ih na početak svog evanđelja. Oni se svakodnevno mole u službi liturgije časova. Naša kršćanska vjera temelji se na vjeri naroda Izraela kako je prenesena u judaizmu a činjenica da je Isus vodio žestoke rasprave s predstavnicima židovstva svoga vremena ne bi smjela prikriti činjenicu da je na njega temeljito utjecala vjerska tradicija njegova naroda. Isus nije bio jedini obnovitelj židovske vjere. U njegovo vrijeme došlo je do brojnih obnoviteljskih pokreta. Jednu od njih vodio je Ivan Krstitelj. Neki od Isusovih učenika prethodno su bili Krstiteljevi učenici. Na nekim mjestima u knjizi Djela apostolskih sugeriše se da je propovijedanje Ivana Krstitelja imalo sljedbenike i izvan Judeje. Na svojim misijskim putovanjima apostoli susreću Ivanove učenike koji još nisu bili upoznati s krštenjem Duhom Svetim, koje je bilo uobičajeno među kršćanima. Slavlje Ivanova rođenja uvodi u svijest kršćana ovu važnu osobnost. Događaji oko Ivanova rođenja bili su toliko neobični da su se svi koji su za njih čuli zabrinuli. Rekli su: "Što će biti s ovim djetetom?" (Lk 1,66). A, znamo, riječ je o jedinom svecu uz Majku Božju čiji blagdan rođenja slavimo kao univerzalna crkva. Ivan je netko tko je – slobodno se može reći – čak i u svoje vrijeme bio poznat po tome što nije škrtario riječima, što je otvarao usta. U evanđeljima ga susrećemo kao rječitog propovjednika na Jordanu. Poziva na obraćenje i nudi krštenje za oproštenje grijeha. Mnogi ljudi dolaze k njemu čuti njegove riječi i krstiti se, uključujući i Isusa. Luka izvještava: "I dogodi se da se i Isus krsti sa svim narodom." (Lk 3,21). Ivanove propovijedi nisu samo riječi, one imaju težinu. One ne „odjekuju pustinjom“ samo njegovog vremena, već se čuju i odnose i na nas danas. On se riječju i djelom uključuje u onovremeni diskurz jer mu je stalo do istine i pravde. Pokajanje koje propovijeda pogađa i one na vlasti. Ali ne vole čuti takve riječi. A to ga u konačnici košta glave. I drugo: Ivan nam svojim govorom i djelovanjem jasno daje do znanja: nije važan glasnik, nego poruka. “Nisam dostojan odriješiti mu remena na sandalama” (Lk 3,16). I dok Isus kaže: "On je više od proroka" ili malo kasnije: "Među rođenima od žene nije bilo većeg od Ivana Krstitelja" (Lk 7,28), Ivan ne uživa u ovim riječima. Za sebe kaže: "Poslan sam ovamo tek prije Krista. On mora rasti, a ja se moram smanjivati" (Ivan 3:30). Od nas se traži da slijedimo njegov primjer: da progovorimo kada se od nas zatraži. Svjedočiti Krista i živjeti njegovu poruku. I poput njega, za svakoga od nas vrijedi sljedeće: ne ovisi o meni kao osobi. Ovisi hoću li svjedočiti za Boga i kako ću djelovati za dobrobit onih oko sebe. Sa tim u vezi, uvijek moramo paziti kojeg Isusa svjedočimo: nekog našeg, osobnog, ili stvarnog Isusa. Jer, personalizacija/privatizacija vjere je uvijek plodno tlo iskrivljenih shvatanja, uvjerenja, to je destrukcija gradnje Kraljevstva Božjega, jer se u nju miješa pojam „moje vjere“ i „mog nasljedovanja“ zamišljenog Isusa – Isusa po mojoj mjeri. I vjeri. Takva uvjerenja širili su i onovremeni farizeji i pismoznanci, kojih nam je profil dobro poznat iz Isusovih prispodobi. Ipak, Isus traži od nas da vjeru temeljimo na, od svih pogrešnih paradigmi, oslobođenom srcu. To je srce čiste vjere i nadnaravne ljubavi. A vjera, per se, čin je cijele ljudske osobe, ona može nastati samo iz čovjekove slobode te uključuje iznad svega – svjedočenje. Tu nam je Sv. Ivan veliki primjer. Ispovijedanje i svjedočenje vjere nedjeljivi su na isti način kao riječi i djela: komplementarno moraju pratiti jedno drugo“- kazao je don Ivan.
Jučer je don Filip Janjić obilježio 50 godina službe, misništva, te je je don Ivan Vukčević podsjetio na životni put don Filipa Janjića i sve što je uradio za vjernike nakon dolaska. Brigu za sve druge je stavio iznad svojih briga te u Budvu došao, kada su vremena bila izazovna: “Zato je i našoj generaciji svjedočanstvo potrebno ne kao stare priče „pored ognjišta“ o slavnim bitkama, zarobljenost u prošlosti, nego kao kompas za budućnost. Ali mi imamo draga braćo i sestre, među nama u ovoj maloj ali pobožnoj i srcem velikoj zajednici u Budvi svjedoka vjere koji ove godine slavi svojih 50 godina misništva – našeg don Filipa. Kao pravi, iskreni, svjedok vjere, dragi župniče, ovom stadu, ovom gradu, donijeli ste mnogo radosti. Nadasve, jedno pravo iskustvo vjere koje je teško sažeti i u 50 godina svakodnevnih svetih misa, molitve, promišljanja o otajstvima, dijeljenja iskustva vjere – što je osnovni materijal (da kažem kolokvijalno: građevinski materijal) od kojeg se gradi Kraljevstvo Božje. A ta gradnja, znamo, nije laka, jer zahtjeva osobnu žrtvu i trpljenja. Isus nije nikome obećao život bez križa. Pa ni Vama, dragi župniče. U teškim vremenima devedesetih, Vašim dolaskom u Budvu i preuzimanjem ove župe, zaista je došao i tračak nade za sve one koji su samo zbog svojeg nacionalnog i vjerskog predznaka bili „na spiskovima“ ili šikanirani. Uključujući i Vas lično. Ali brigu za druge, stavili ste iznad svojih briga. Dijelili ste taj teški teret vremena sa onima koji su Vam povjereni. Pomoć koju je Crkva davala preko Vas, ali i Vi lično, nije poznavala ni vjeru ni naciju. Nego je u svakome vidjela upravo – Isusa koji je u potrebi. I to je lice Crkve. I Vaše lice, dragi župniče. Ne mjeri se veličina župe brojem duša – nego veličinom tih duša. AVi ste u svojih 50 godina službe, te u trideset i tri godine među nama u Budvi pomogli duhovan rast svih nas, a ja Vam u tom smislu dugujem posebnu zahvalnost. Siguran sam i naše drage petrovačke sestre i njihovi štićenici u Domu za stare, koji su zaista srećni da su imali svećenika blizu sebe gotovo svakoga dana. To je danas rijetkost a to vidim po mojim iskustvima u Austriji. A sa njima i moji dragi Petrovčani (kažem moji, jer sam dijelom Paštrović), kojima ste i više od župnika – dobar i iskren prijatelj. I to je takođe danas velika rjetkost. Kao što čitanjem i meditiranjem Svetoga pisma pratimo tu nit, horizontalu povijesti ljudskoga spasenja, svi se ponekad trudimo da dokučimo svoje mjesto i ulogu na tom velikom horizontu vjere. Pitamo se, kao i Ivan Krstitelj „jesmo li dostojni biti oni odabrani za Božji naum?“. Ali naš život je, kako to volim reći, kao veliki mozaik, poput Dulčićevog iza nas. Ako se previše približimo, vidimo samo kamenčiće, raznih boja, veličina, oblika, koji nam ne daju nikakav smisao. Ali kada se odaljimo – vidimo jasnu i bogatu kompoziciju. Siguran sam da i Vi, dragi župniče, Vaših 50 godina misništva posmatrate na taj način. A upravo su se naši putevi i osoban hod ka spasenju – prepreli sa Vašim putem, u ovom velikom mozaiku zvanom „život“. I sasvim sam siguran da dijelim osjećaj zahvalnosti i kršćanske i ljudske sreće cijele naše zajednice, što su Vaši putevi, na neki način i naši putevi – a cilj je spasenje duša. Jedini i pravi cilj. I hvala Vam što revnim služenjem ovoj partikularnoj crkvi, drevnoj Kotorskoj biskupiji, čijeg ste časnog kaptola i prepozit, živite sa svim našim svećenicima najčasniji i najuzvišeniji poziv – svećenički poziv. Vi pripadate jednoj „zlatnoj“ generaciji svećenika ove biskupije, koja meni, iako sam sada daleko, uvijek leži u srcu, te ste Vašu markantnu ličnost već ugradili u povijest te generacije, koja će se jako dugo pamtiti. Vaša odluka da zamijenite rodne Vidovice i Posavinu sa ovim krajem vrlo je znakovita, kao i Vaše „putovanje“ od Prčanja, Lastve do Budve, gdje ste sa nama više od tri decenije „lomili kruh“ i „dijelili riječ“. A time ste zaista obilježili naše vrijeme, naše živote, kao pravi svjedok, kao vertikala u našoj horizontali osobne povijesti, osobnoga puta spasenja u Crkvi. Kako je ovo Vaša zlatna misa, dragi župniče, odabrao sam da Vam poklonim ovo zlatno pero, kao simbol zlatne povijesti, koju Vam želim da i dalje sa ljubavlju, radošću, plemenitošću i nadalje, na Vaš osoben način, ispisujete u ovom gradu i ovoj Biskupiji – na radost svih nas a po zagovoru Majke Božje Budvanske, Sv. Ivana, Sv. Tripuna i svih naših bokeških svetaca i blaženika“.
Don Ivan je darovao don Filipu zlatno pero kao simbol zlatne povijesti.
Don Filip je izrazio zahvalnost svima, koji su mu bili podrška svih ovih godina, na svjedočenju vjere i zajedništva. Također je zahvalio i Zboru sv. Mateja iz Dobrote, koji mu je i jučer nazočio misnom slavlju te i otpjevao himan sv. Ivanu, nakon čega su se cjelivale moći sveca te se dočekala Gradska muzika, koja uvijek tradicionalno prisustvuje blagdanu.