Oduzeta imovina se još ne vraća Hrvatima Boke kotorske
Za oduzete stanove 1959/60. god. SFRJ je plaćala 1,43 USD/m² stana (kilo salate) u dvije godišnje rate na rok od 50 godina. Agresijom na Hrvatsku 1991. god. SR i CG nije htjela ni vratiti ni prodati oduzete stanove Hrvatima stvarnim vlasnicima, već ih je doslovce poklanjala za iznos od 2 DM/m² stana (kilo salate) stanarima koji su te otete stanove skoro besplatno koristili kao korisnici stanarskog prava. Sada ih ti „povlašteni“ stanari prodaju za 3-5.000,00 eura/m². Za zadovoljenje pravde stvarni vlasnici ne traže milionsku izgubljenu dobit, nego vraćanje otete imovine koja postoji i to u naturi
Denacionalizacija - restitucija nepravedno oduzete imovine građana je trebala biti jedan od prvih zakonskih akata nakon društvene tranzicije tj. promjene autoritarne vlasti i stvaranja višestranačja, odnosno, demokratskog društva u našoj zemlji. Po Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima član 17. „svak ima pravo da posjeduje imovinu sam i u zajednici s drugima i niko ne smije biti samovoljno lišen svoje imovine“. Pravo na privatnu svojinu nikada ne zastarjeva i u svim demokratskim društvima privatna svojina je neprikosnovena.
Obeštećenje koje se nudi od strane Komisije za povraćaj i obeštećenje CG je toliko mizerno, da se bivši vlasnici sada izlažu novoj nepravdi od strane države Crne Gore. Nužno je vratiti stvarnim vlasnicima i njihovim potomcima imovinu otetu nakon Drugog svjetskog rata i to treba biti prvi korak u stvaranju pravog demokratskog društva, a prije ulaska u Europsku uniju.
Poslije Drugog svjetskog rata FNRJ je donijela takozvane „revolucionarne zakone“ kojima je oduzimala poduzeća, privatne kuće, stanove, poslovne prostore i zemlju privatnicima, ostavljajući trajne posljedice po društvo. Oduzimanje, ili bolje rečeno „otimanje“ se odvijalo u nekoliko faza.
Već 1945. godine donesen je Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji, kojim su od privatnih vlasnika oduzimane velike površine poljoprivrednog i šumskog zemljišta. Time su, pored domaćih vlasnika, na udaru bile i crkve, manastiri i zadružne organizacije. Prva faza je bila konfiskacija bez ikakve naknade, a druga faza je započela 6. prosinca 1946. godine, kada je Skupština FNRJ donijela Zakon o nacionalizaciji, kojim su veća privatna poduzeća prešla u državne ruke. Ovaj zakon označio je kraj privatnog poduzetništva i uvođenje socijalističke ekonomije. Nacionalizacija iz 1946. godine zahvatila je industriju, rudnike, banke, trgovačka poduzeća i druga značajna privredna dobra, obuhvativši ukupno 42 privredne grane. Ovaj potez pravdan je ideološkim načelima i potrebom za rekonstrukcijom zemlje poslije razaranja u Drugom svjetskom ratu. U Crnoj Gori tada nije bilo značajnije industrije ni većih poduzeća (u Kotoru je bila samo fabrika sapuna “Vučković“ i poduzeće „Zetska plovidba“). Oduzimanjem zemlje došlo je do velike migracije stanovništva iz sela u gradove.
Sljedeća faza je nastavljena krajem 1958. godine, donošenjem Zakona o nacionalizaciji. Tada su u državne ruke prešli stanovi, privatne zgrade, poslovni prostori i građevinsko zemljište koji su premašivali zakonski maksimum koji je tadašnja vlast u SFRJ propisala. Tako je imovina pojedinaca i pravnih lica prešla u državno vlasništvo i to je označilo kraj privatnog vlasništva. Iako je nacionalizacija omogućila brzu industrijalizaciju i stvaranje socijalističke ekonomije, ostavila je trajne posljedice po društvo. Mnogi nekadašnji vlasnici ostali su bez ikakvih sredstava za život. Državna poduzeća postala su nosioci gospodarstva, ali su se tokom decenija suočila sa problemima neefikasnosti i prekomjerne centralizacije, do potpunog kolapsa i propasti krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Danas, skoro osam decenija kasnije, posljedice nacionalizacije i dalje su vidljive. Pitanja restitucije imovine i obeštećenja bivših vlasnika i dalje su aktualne teme. Zakon o nacionalizaciji iz 1946. i 1958. godine zauvijek je oblikovao sudbine tisuća ljudi čija je imovina prešla u državne ruke.
KAKO JE SPROVEDENA NACIONALIZACIJA 1959/60. GODINE
Brojne su hrvatske obitelji, ali i druge, nacionalizacijom iz 1959/60. godine ostale bez svoje imovine. Ta imovina je stečena najvećim dijelom plovidbom i teškim životom pomoraca, kapetana i mornara po svim morima svijeta. Od zarađenog novca izgradili su sebi i svojoj obitelji kuće i palače da bi kada više ne budu mogli ploviti, od te imovine mogli živjeti (tada nije bilo penzionog i zdravstvenog fonda). Svaki član tih obitelji ima svoju tužnu priču o životu nakon oduzimanja imovine, a neke dobrotske obitelji su dio tih priča već objavili u tisak. Donosim jednu istinitu priču moje obitelji potkrijepljenju dokumentima.
Moj djed je radio u Americi. Po povratku se oženio i teško zarađene novce uložio u izgradnju obiteljske kuće i kupovinu broda-bracere. Na njoj je kao pomorski kapetan plovio moj otac i od stečenog novca izgradio je kuću prije devedeset godina tj. 1935. god., u Kotoru. Za vrijeme rata je pomagao partizanski pokret hranom i pićem i jednom prilikom je uhvaćen od strane Italijana i trebao je biti strijeljan. Moja majka je znala talijanski i uspjela je da ga spasi rekavši da pomaže svojtu na selu koja teško živi, a pokazala im je i malo dijete (moju sestru) da bi se smilovali. Tako se jedva spasio strijeljanja.
Ta epizoda je zaboravljena i Rješenjem NO Opštine Kotor-komisije za nacionalizaciji od 15. marta 1960. god. oduzeta nam je obiteljska kuća i poslovni prostor do nje. Po Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta Komisija je trebala ostaviti dva veća stana i poslovni prostor, ali ni to nije ispoštovala, nego nam je ostavljen samo jedan veći stan u kome do danas živim sa obitelji. Sve naše molbe i žalbe od općinskih, republičkih i saveznih institucija su do dan danas odbijene i ništa nam se nije vratilo, niti platilo. U istoj kući koju nam je otac izgradio već četvrta generacija moje obitelji živi, jer smo jedan naš stan uspjeli kupiti od države CG.
Nakon oduzimanja imovine, Rješenjem od 30.maja 1963. za oduzetih 355,30 m² utvrdili su simboličnu naknadu od 383.700 dinara što je bio ekvivalent 511,60 USD ili 1,43 USD/m² stana (po kursu iz 1963. god. 750 din = 1 USD). I to nije bilo sve, već se taj iznos trebao isplatiti u polugodišnjim ratama 15.06. i 15.12. u sljedećih 50 godina tj. 600 mjeseci. To je značilo, po cca 5 USD svakih 6 mjeseci. Bačeni smo bili na prosjački štap, a otac je te iste godine 1963. od sekiracije umro, ostavivši našu majku i nas troje djece bez ikakvih sredstava za život. Do danas se ta nepravda nije ispravila niti nam je imovina vraćena, a nismo ni obeštećeni. Ne tražimo izgubljenu dobit koja je ogromna nego konačno vraćanje imovine.
RASPRODAJA ODUZETE IMOVINE 1991. GODINE
Posljednja faza oduzimanja privatne imovine je sprovedena početkom agresije na Hrvatsku 1991. god. U najvećoj mjeri su tada razvlašteni Hrvati, ali i jedan dio ostalih građana. Tada je Crna Gora te oduzete kuće, stanove i poslovne prostore „prodavala“ (poklanjala) onima koji su koristili te stanove ili poslovne prostore nakon nacionalizacije uz simboličnu cijenu od cca 2.00 DM/m² stana (kilo salate). To je bilo najbolnije i najnepoštenije prema bivšim vlasnicima, jer je država otete zgrade i stanove umjesto da ih vrati stvarnim vlasnicima ili im dozvoli kupnju svoje otete imovine, doslovce poklanjala licima koja su koristila tu imovinu do tada i plaćali državi do tada simboličan najam. Pravdali su to da su bili vlasnici stanarskog prava i savjesni kupci, a u stvari su bili nesavjesni kupci jer su znali da kupuju otetu imovinu. Ako je nakon rata država htjela riješiti stambeno pitanje ljudi sa sela koji su agrarnom reformom ostali bez zemlje i bili prisiljeni doći u gradove raditi u novoformiranim tvornicama, mogla je razvojem industrije konačno obeštetiti vlasnike, jer su dali veliki doprinos razvoju SFRJ. Tako su devedesetih godina prošlog stoljeća oduzete mnoge zgrade, stanovi i palaci tj. prekrasne obiteljske zgrade kapetana po Dobroti, Prčanju, Perastu i cijeloj Boki kotorskoj otuđene, a vlasnici do danas nisu obeštećeni.
Kada je počela rasprodaja naše otete imovine po cijeni od 2,00 DM/m² stana (kilo salate/m² stana), zatražio sam i dobio od Osnovnog suda Kotor privremene mjere da bih spriječio prodaju otete imovine. Uprkos donesenim Privremenim mjerama i molbe prema Opštini Kotor da ih mi, kao pravi vlasnici otkupimo, Opština Kotor je prodala te otete prostore stanarima po cijeni od 2.00 DM/m². Ti stanari su brže bolje preprodali te stanove za cca 1.500 DM/m², a sada ih novi vlasnici prodaju po cijeni od 4.500-5.000 eura/m². To je sva bolna istina za koju posjedujem sve validne dokumente. Vjerujem da i ostali kojima je oduzeta imovina imaju svoju priču i to isto mogu papirima potvrditi.
Devedesetih godina prošlog stoljeća formirali smo u Kotoru Udruženje za povraćaj i obeštećenje oduzete imovine. Isto takvo udruženje je osnovano u Herceg-Novom, Budvi i drugim gradovima. Zalaganjem Udruženja pripremili smo Zakon o pravednoj restituciji koji je na prijedlog 8.000 građana usvojen 2002. godine u Skupštinu Crne Gore. On je nedugo nakon toga na potivljenje stranke SDP-a poništen. Tada se moglo čuti da je protiv Zakona o pravednoj restituciji bio čelni čovjek SDP-a iz Kotora, čiji je otac živio u nacionaliziranom stanu jednog Hrvata.
2005. godine je donesen novi Zakon o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju. Tada su građani po Opštinama (Kotor, Tivat, Herceg-Novi itd) mogli da dostave Zahtjev za povraćaj oduzete imovine. Iako sam predao Zahtjev Opštini Kotor, Komisiji za povraćaj oduzetih imovinskih prava i obeštećenje 2005. godine, ni nakon 20 godina ništa nije riješeno. Komisija u Kotoru i ostalim gradovima nije dugo radila i prenesena je njen rad za sve Općine u Bar. Većini vlasnika u ovih 20 godina ništa se nije vratilo, a ako su i dobili obeštećenje, ono je bilo simbolično. Koliko mi je poznato dva su slučaja povoljno riješena u Tivtu i Kotoru, a čujem ovih dana da je još imovine zalaganjem Republike Hrvatske vraćeno. Ista je situacija manje-više i sa oduzetom zemljom.
Kada smo formirali Udruženje za povraćaj i obeštećenje oduzete imovine neki prisutni poslanici u Skupštinu CG su rekli: vlasnika oduzetih kuća i stanova ima toliko da svi mogu stati pod jedan kišobran. Tim bolje, onda državi Crnoj Gori neće biti problem konačno nakon 65 godina vratiti otete kuće i stanove, a nesavjesne kupce obeštetiti. Država ima dosta svoje zemlje koju može prodati i problem otimačine iz prošlog sistema konačno riješiti. Pitanje je samo da li želi? Jedino vraćanjem otete imovine stvarnim vlasnicima, Crna Gora može ići naprijed u pred pristupnim pregovorima za ulazak EU, jer je to jedno od poglavlja u pregovorima. Stoga kuće i stanove treba vratiti stvarnim vlasnicima, a obeštećenje dati nesavjesnim kupcima koji su znali da kupuju otetu imovinu. Zemlju koja nije privedena namjeni treba odmah vratiti stvarnim vlasnicima, a ako je privedena namjeni po današnjim cijenama, isplatiti je, jer niko ne traži izgubljenu dobit u proteklih 65 godina.
Autor: Andro Saulačić