Iako točna godina rođenja hrvatskoga renesansnog književnika Hanibala Lucića nije pouzdano utvrđena, većina povjesničara književnosti navodi da je na svijet stupio 1485., pa se ove godine slavi 540. obljetnica rođenja toga Hvaranina najpoznatijega po Robinji, jednomu od najstarijih hrvatskih dramskih tekstova, te pjesničkoj zbirci Skladanja izvarsnih pisan razlicih, iz koje se izdvaja antologijska pjesma Jur nijedna na svit vila. Godine 2023. u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske objavljena je knjiga Hanibal Lucić: Djela koju je priredio i izvrsnim pogovorom popratio Ivan Lupić. U toj su knjizi objavljeni i prevedeni soneti pisani talijanskim jezikom koji otvaraju novu dimenziju Lucićeva stvaralaštva, a vrlo su važni i za povijest bokeljskoga odvjetka hrvatske književnost.
Iz povijesnoknjiževne literature dosad je, naime, bilo poznato Lucićevo dopisivanje s Kotoraninom Ludovikom Paskalićem, no objava Lucićeva talijanskoga opusa pokazala je da se veze toga Hvaranina s Kotoranima nisu svodile samo na jedno ime. Pisao je, naime, Lucić i sonete na talijanskome posvećene Jurju Bizantiju (poje Lucić: „Iskazujem neutaživu žeđ da Vas proslavim“), Marinu Grubonji (kojega kori što prešućuje slavu kotorskoga providura Giovannija Mattea Bemba), Aleksandru Bizantiju (jedna je Bizantijeva pjesma uvrštena u Lucićevu zbirku, a u njoj Lucića smatra toliko dostojnim, koliko i savršenim hvarskim kancelarom) i Vicku Bući (čije urođeno znanje, po Lucićevim riječima, nadmašuje njegovu nezrelu dob). Jedan je pohvalni sonet Lucić posvetio kotorskomu providuru Giovanniju Matteu Bembu koji se istaknuo u obrani Kotora tijekom osmanlijske opsade pod vodstvom Hajrudina Barbarosse 1539. Nije zgorega istaknuti ni kako je kotorski providur nećak Pietra Bemba začetnika bembizma, petrarkističkoga smjera koji je nasljedovao Hanibal Lucić.
Osim pjesničkih poveznica Hvar su i Kotor u XVI. stoljeću dijelili sličan povijesni usud. Oba su se grada našla u vrtlogu mletačko-osmanlijskih ratova gotovo na prvoj crti obrane s tim da je otok Hvar branila njegova razvedenost, a Kotor gradske zidine i zagovor blažene Ozane Kotorske. I dok je Hanibal Lucić najvjerojatnije neko vrijeme tijekom najžešćih osmanlijskih napada proveo na kopnu, Ludovik Paskalić bio je zarobljenik afričkih Maura, poslije izravni sudionik mletačko-osmanlijskih ratova na Kreti te svjedok osmanlijske opsade Kotora. Koliko su čvrste bile veze Hvara i Kotora, pokazuje i to da su dvojica Kotorana kojima Lucić posvećuje sonete obavljala različite dužnosti u hvarskoj kancelariji (Vinko Buća bio je pomoćnik hvarskoga kancelara 1531. – 1535., a Juraj Bizanti spominje se kao hvarski kancelar 1536.).
Ovu malu crticu, koju imamo zahvaliti Ivanu Lupiću, završimo Lucićevim pohvalnim stihovima upućenim Kotoru u sonetu posvećenome Ludoviku Paskaliću u prijevodu Borne Treske:
Paskaliću, u našemu podneblju uzalud tražim
Grad ili kaštel koji bi više časti sebi priskrbio
Od Kotora rađajući tolike što su tragali
Za lijepim skrovištima devet sestara,
Pa ipak, nakon što sam već tražio, još tražim
Misleći o onom što sam čuo i što sam pročitao.
I uzalud bih možda tražio kad bi i uokolo
Do drugih strana moj pogled dopirao.
Ovdje su se rodili Buće i Pelegrinovići,
Bizanti i Pontani i mnoštvo još
Uz tebe drugih koje ovdje sve ne mogu izreći.
Što bi to bilo, ne znam, što ga na toliko dobro navodi
Osim ako nije njegova rodna zvijezda,
Sretna zemlja i vi sretni izdanci.
Zar ne bi bila šteta, parafrazirajmo Lucića ovom zgodom, da se misal o hvarsko-kotorskim vezama, pjesniku ratniku Paskaliću i kotorskoj „živoj pjesničkoj kulturi“ (kako veli Lupić) zabila tamo tja u kutu? Nema li i Kotor poput Perasta svoj boj kojemu će za 14 godina biti 500. obljetnica? Sretna li je Boka zemlja i sretni li ste vi što ste joj izdanci!
Domagoj Vidović
Foto: nsk.hr