O glagoljašima i glagoljici u Boki kotorskoj i Svebarju posljednjih se godina naveliko piše te se polako upotpunjuju nepoznati djelići mozaika hrvatske tropismenosti na krajnjemu jugoistoku hrvatskoga jezičnog područja. Kako se u posljednje vrijeme bavim poviješću standardizacije hrvatskoga jezika, svakodnevno mi je u rukama monografija Počelo je u Rimu Stjepana Krasića kojom se nepobitno dokazuje kako je standardizacija na štokavskoj osnovici otpočela još tijekom katoličke obnove, dakle dvjestotinjak godina prije ilirskoga pokreta. U sklopu je katoličke obnove provincijal Bosne Hrvatske Franjo Glavinić 1621. molio kardinala Scipiona Borghesea da mu pomogne u nabavi i preradbi crkvenih knjiga na narodnome jeziku uglavnom pisanih glagoljicom. U svojemu se nastojanju udružio sa senjskim biskupom Ivanom Krstiteljem Agatićem, koji mu uputio dvojicu svećenika, Ivana Kotoranina i Matiju iz Novoga (misli se na Novi Vinodolski), s molbom da mu pomognu u prilagodbi postojećih knjiga te tiskanju novih misala i brevijara. Za tisak je bio zadužen Zbor za širenje vjere, čiji je tajnik Francesco Ingoli savjet o tome komu povjeriti nadzor nad tiskom zatražio, među ostalim, od kotorskoga biskupa Vinka Buće. Možda je i na biskupovu preporuku još jedan Bokelj uključen u priču. Naime, za tiskanje je novih crkvenih knjiga zadužen fra Franjo iz Kotora, profesor teologije u samostanu Aracoeli (Svete Marije od Nebeskoga Oltara) u Rimu, u kojemu je pokopana bosanska kraljica Katarina Kosača Kotromanić. Njega je, uz naslovnoga biskupa bosanskog Ivana Tomka Mrnavića i Rafaela Levakovića, Zbor za širenje vjere, kojim je predsjedao papa Urban VIII., 9. studenoga 1626. imenovao nadzornikom za tisak. Pritom treba imati na umu kako je Boka tijekom katoličke obnove vrhu Katoličke Crkve bila iznimno zanimljiva kao područje pogodno za širenje utjecaja na pravoslavne krajeve i stvaranje crkvene unije. U tu je svrhu 1627. određeno da se knjige osim glagoljicom tiskaju na hrvatskoj ćirilici, različitoj u odnosu na onu kojom su se služili pravoslavci, ali ipak sličnijoj nego što je glagoljica. I ova mala crtica pokazuje koliko je Boka važna za povijest hrvatskoga jezika, ali i povijest Katoličke Crkve. Tiskanje knjiga na narodnome jeziku netom nakon što su otisnuti prvi hrvatski jezični priručnici uvelike je predodredilo smjer standardizacije hrvatskoga jezika u čemu su čak tri Bokelja odigrala važnu ulogu. Pridružimo li njima kotorskoga plemića Mara Dragovića, koji je 1617. napisao pjesničku posvetu knjizi Pjesni duhovne prvoga hrvatskog gramatičara Bartola Kašića u kojoj se nalazi stih Naši Dalmatini i vas rod harvacki, sve nam je jasnije kako Bokelji nisu bili promatrači nego začinjavci procesa standardizacije hrvatskoga jezika. A tko zna što bi od svega bilo da je papa Pavao V., koji je svojega nećaka Scipiona Borghesea s početka priče imenovao kardinalom, ustrajao u sukobu s mletačkim senatom, zbog kojega su Mletci prijetili prijelazom na protestantizam, tj. da ga u pomirenje s Mlečanima nisu „prijateljski“ uvjerili Francuzi... Ne može s Bokeljima bez drame.

Domagoj Vidović