OTOK GOSPE OD MILOSTI

Diže  se sred valova morskih , sjedište

otaca s cokulama drvenim, ....

Ivan Bona-Bolica, Opis grada Kotora i zaljeva ,XVI stoljeće

Blagdan Velike gospe u Boki je  je dan kada se hodočasti na dva otoka njoj posvećena : na Škrpjelu pred Perastom i Školju - Otoku pred Tivtom, toliko različitim, a istim po snazi svetog mjesta gdje se časti  Gospa - zvijezda mora.Na Veliku Gospu, od najranijeg djetinjstva, starosjedioci Tivta i okoline   hodočaste na  otok Gospe od milosti.  Ranije barkama na vesla preko Tunje , a danas turističkim brodicama oko senjala , doplove na Školj. Tamo je sve  isto kao da je vrijeme stalo,  dočekuje ih  uvjek prijatni maestral,tamarisi uz stazu oko otoka,  u klaustru  rascvjetale glicinije, susreti sa dragim ljudima i sjećanja na one koje smo ovdje sreli posljednji put. Crkva posvećena Gospi od Milosti -  ogoljenih, rustičnih kamenih zidova, sa tek ponekom zavjetnom pločicom. Njene dragocjenosti su davno nestale  u pljačkama i paljevinama, odolio je, čudom, samo Gospin kip pred kojim vjernici , u molitvi , nalaze milost, zaštitu i duhovni mir .

Gospa od Milosti, Gospa od Milosrđa, Gospa od Otoka  imena su za jedno u nizu marijanskih svetišta u  zaljevu Boke kotorske. Crkva i samostan izgrađeni su na otoku, koji uz drugi  otok Stradioti (Sv.Marko) i poluotok Prevlaku čine Krtoljski / Tivatski arhipelag. Neposredno kopneno okruženje kao i sam arhipelag prebogat je arheološkim lokalitetima  od prapovijesti do kasnog srednjeg vijeka.

Otok na kome dominira prostrani  kompleks samostana, crkve i zvonika je vizualni simbol Tivatskog zaliva, još uvjek zaštićen od pretjerane turističke znatiželje. Tradicionalno ga  Tivćani pohode na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije u nebo. Vjernici Kotorske biskupije hodočaste, od ustanovljenja 1968. godine  svakog 13-og u mjesecu tokom godine ,od  svibnja do listopada. Gospa od Milosti  je uz Gospu od Škrpjela najznačajnije marijansko svetište u Boki kotorskoj.

          Iz povijesti   svetišta Gospe od milosti –  Otok kroz vrijeme

O tome kad počinje povijest duhovnog života na otoku znanost treba da da konačni odgovor. Tajnama obavijen i danas  se može reći da pretpostavke na temelju dva artefakta pronađena na otoku, nijesu dovoljna za tvrdnju  da život na otoku započinje  u antičko i ranokršćansko vrijeme.  Na području Kotorske biskupije i Barske nadbiskupije znano je  da su najstarije benediktinske zajednice osnovane u Tivatskom  zaljevu.  Nema pouzdanih svjedočanstava o boravku  najstarijih kršćanskih redovnika na otoku. Benediktinska opatija se nalazila u neposrednoj blizini, na poluotoku  Prevlaka.

 Prema arhivskim vijestima prva crkvena građevina na otoku datira iz druge polovice XV stoljeća. To vrijeme se uzima i kao siguran  početak redovničkog života na otoku. Povijest upravljenja  samostanom  Gospe od Milosti je odraz crkvenih   i političkih  prilika, koje su u vrijeme osnivanja samostana , a i kasnije  „ bile teške, optereće željom da se prigrabe samostanski posjedi, a i sami redovnički redovi su bili  u sukobu za dobijanje uprave u samostanima. Opadanjem broja redovnika  neminovne su bile zamjene brojnijim i vitalnijim   redovima, koji su samostane i život u njima mogli održavati i provoditi brigu nad imovinom.“(L.Blehova Čelebić). U više od pet stoljeća trajanja svetišta Gospe od Milosti smjenjivali su se događaji i okolnosti koji su potresali mir njegovih stanovnika. 

 Sredinom XV stoljeća, dozvolom pape Pija II , otok naseljavaju celestinci -  redovnici  reformisanog ogranku benediktinskog reda (OrdoS.Petri Celestini). Osnovao ih je sv. Petar Celestin, a živjeli su prema pravilia sv. Benedikta. Boravak  redovnika celestinskog reda  u Boki kotorskoj je povezan samo  sa otokom u Tivatskom zalivu, jer ih ne nalazimo na drugim mjestima. Zbog malog broja celestinaca, kotorske vlasti  koje su imale   juspatronat nad Otokom , 1479. godine, donose odluku da se  crkva i samostan preda franjevcima opservantima koji se useljavaju poslije nekoliko godina. Oko predaje crkve i samostana nastao je spor i celestinci  uspijevaju  se ponovo  vratiti. L.Blehova navodi novi podatak ( drugim autorima nepoznat) da su  crkva i samostan sv. Marije na Otoku bili 1495. godine predati kotorskim dominikancima. Ako je ovaj podatak točan, onda su se Otoku zadržali tri desetljeća jer je  Gospino svetište   1516. po odluci kotorskog  biskupa Tripuna  Bizantija, predato   franjevcima, koji se   po drugi put vraćaju u samostan  tek 1524. godine .

 U nekoliko godina dugom sporu celestinaca i franjevaca oko upravljanja crkvom i samostanom morali su  posredovati pretstavnici Svete stolice. Postoji mišljenje   da franjevaci  polagali pravo upravljanja svetištem Gospe od Milosti  jer je u crkvi  pokopan franjevac Adam iz Kotora, kotorski biskup od 1349-1352. godine , koga slavi kao blaženika franjevački red.

Otok Gospe od Milosti je svjedok nemirne prošlosti  u ovom dijelu bokokotorskog zaljeva,  u graničnom području  mletačkih i turskih posjeda.

Poznato je da su  Turci su 1620. opljačkali i spalili crkvu i samostan, koji je prema tekstu prve sačuvane vizitacije kotorskog biskupa Tripuna Bizantija, 1515. godine posjedovao bogatu riznicu predmeta.

                Ni prirodne sile nijesu  poštedile ovo sveto mjesto koje je više  puta u svojoj povijesti  stradao je od zemljotresa, velikih nevremena i oluja. U zemljotresu 1667. koji je razorio Kotor i Dubrovnik.  Na popisu srušenih crkava je i Gospa od otoka, uz podatak o otkupu krečana na krtoljskoj obali  koje će se koristiti za popravak crkve  Na karti Boke kotorske čuvenog venecijanskog kartografa V.M.Coronelli-a iz 1688.  Gospin otok je označen kao „scoglio della Madona convento de zoccolanti“.

Redovnici franjevačkog reda  su uz pomoć vjernika  obnovili i čuvali svetište do 1800. godine  kada napuštaju otok, a kotorska Biskupija preuzima brigu. Dvojica svećenika  poslata su da čuvaju   otok i upravljaju župama Krtole i Krašiće .

              Udar groma je srušio zvonik i oštetio crkvu i samostan 1844. Župnik Krašića, Josip Rafaeli, koji je u samostanu boravio i obavljao službu, nesretno je stradao pod ruševinama. Župnik Krtola, Ivan Gverini ostao je nepovrijeđen. Čudotvorni kip Bogorodice je bio neoštećen prenesen u župsku crkvu sv.Ivana Krstitelja u Bogišićima, a   tek oslije jednog desetljeća koliko je trajala popravka crkve, bio vraćen na otok.

          Na samom početku XX stoljeća  dešavaju se značajne promjene, koje je inicirao Frano Uccelini kotorski biskup od 1894. do 1937.Opsežni radovi na obnovi samostana bili su 1900. godine  kao prostor je uređen za boravak učenika sjemenršta u Kotoru, čiji je osnivač bio  Uccelini. U samostanu na Otoku je dosta vremena i sam boravio prevodeći na hrvatski jezik. Božanstvenu komediju, Dantea Alighierija.  Na  boravk Uccelinija na otoku   sjeća ploča sa tekstom i djelimično sačuvana biskupova biblioteka. Tu su se, sve d 1945. godine čuvale i biblioteke  dojice svećenika kotorske biskupije :Frana Morandija (1748.-1826. )  i Srećka Vulovića (1840.-1900.)

        Poslije Drugog svjetskog rata, samostan je nacionalizovan i predat Crvenom križu, za boravak i oporavak djece. Ranih 60-tih na Otoku borave djeca iz ratom zahvaćene afričke države Kongo. U sjećanju Tivćana je  kratkotrajni pokušaj da mali Kongoanci pohađaju osnovnu školuu Tivtu.

         Kotorska Biskupija je uspjela povratiti nacionalizovani samostan 1967.godine. Tada, devastiran i zapušten biva  predat na određeno vrijeme, odlukom administratora kotorske biskupije mons. Gracije Ivanovića, , isusovcima hrvatske pokrajine. Oci isusovci su zaslužni što se svetištu vratilo duhovni život, ali i zbog njihovog velikog napora u obnovi.  Gospino svetište  je završetkom građevinskih radova 1973.godine, bilo oplemenjeno  postavljanjem vitraja,  koje je izradio isusovac Marijan Gajsak (1944. - 1993).

      Prošlo je samo šest godina kako je opet bile nužne popravke  Gospe od Milosti , jer je zemljotres 1979 godine  nanio štetu.

              Kroz duhovni život otoka u prošlosti redovničke zajednice koje su ga čuvale bile su  podložne  promjenama. Slično je i u današnje vrijeme, oci isusovaci su 2020.godine, nakon  više od pola stoljeća pastoralnog djelovanja i brige za baštinske vrijednosti  crkve i samostana, zbog nedostatka redovnika morali napustiti otok Gospe od Milosti. Od tada je novi župnik i čuvar svetišta je  svećenik kotorske biskupije don Ivan Ćorić.

            Posljednjih godina započela je još jedna restauracija samostana.  Nadamo se da će ozelenit  i rascvijetat  prostrani  samostanski vrt, ako se utoli ljetna žeđ  otoka i  poteče , od tivatskih vlasti , obećana voda ! Nagovještaji novina na otok stižu i  plemenitim umjetničkim impulsima – glazbenim večerima koje su po prvi put bile organizirane .

                                                                Skrivena kulturna baština Otoka Gospe od Milosti                                        

         Živopisni kompleks Gospinog  svetišta skriva i malo istraženu i nedovoljno poznatu  kulturnu. Pošto nikada nijesu rađena arheološka istraživanja , ne može se sa sigurnošću govoriti, ne samo  o eventualnom postojanju starijih građevina, već  ni o hronološkom slijedu gradnje postojećih zdanja : crkve i samostanskog kompleksa, klaustra, zida koji opasuje vrta, pristaništa  i mandraća za barke.  

Današnji vanjski izgled čitavog zdanja  potiče iz XIX stoljeća i rezultat je kontinuiranih gradnji, dogradnji i adaptacija od  XV stoljeća.

           Otok Gospe od Milosti  pobuđivao pažnju znanstvenika –  istraživača ranosrednjovjekovne  kamene plastike, zbog zbirke dragocjenih fragmenata koji su ugrađivani u zidove samostana. O tome kada i kako  je Gospin otok postao čuvar vrijednih lapida epigrafske i likovne vrijednosti iz antičkog vremena i ranog srednjeg vijeka, postoje razne pretpostavke. Blizina otoka Stradioti sa crkvom Sv. Gabrijela i poluotoka Prevlake na kome se nalazio Benediktinski samostan , upućuje i na mišljenja da su sačuvani fragmenti dekorativne plastike i epigrafskih spomenika pripadali ovom prostoru sakralizovanom prije postojanja svetišta Gospe od milosti.

                 Najstariji artefakt, nađen na Otoku, je iz rimskog doba je ara /žrtvenik na kojem se polagala žrtva  boginji Junoni Lucini - zaštitnici trudnica i porodilja.  Većina autora smatra da je žrtvenik odnekud donesena, dok Ivo Stjepčević pretpostavlja  da  je nađen  in situ , što  bi značilo da je cijeli otok bio posvećen  ovoj rimskoj boginji .

                Jedan epigrafski spomenik iz početka IX stoljeća pronađen je 1957. godine  na otoku Gospe od Milosti. To kameni nadvratnik portala s donatorskim natpisom na latinskom jeziku, sa imenima graditelja - donatora ( Hurokus i Dana.) crkve sv. Stjepana Stephanus protomartyri.  Postoji nekoliko petpostavki o ubikaciji crkve, pa čak i one koje ovu sakralnu građevinu iz IX stoljeća vezuju za otok.

              Činjenica da na otoku nikad nijesu poduzimana  ozbiljna arheološka istraživanja, obije ove pretpostavke - da je život na otoku počeo prije XV stoljeća, iako malo vjerovatne , sa sigurnošću se  ne mogu odbaciti.

                Posebno su istraživani fragmentarni primjerci predromaničkih reljefa  koji  doprinose da se popune praznine u poznavanju dragocjenog  sakralnog nasljeđa. Najbrojniji su fragmenti predromaničke dekorativne plastike, koji su nekada bili sastavni djelovi crkvenog namještaja crkava iz IX stoljeća. Ugrađeni su kao spolije u zidove samostana pa su  sačuvale, u kamenu i mramoru,  potvrde zavidne klesarske   vještine u obradi dekorativnih floralnih i geometriziranih oblika. Analogijom sa fragmentima koji se čuvaju u Kotoru  utvrđeno je da  komadi plastike sa Otoka  pripadaju istoj klesarskoj  radionici u kojoj je izrađen ciborij prvobitne crkve sv. Tripuna iz 809. godine. Moguće je da su neki od fragmenata mogli biti   dio ovog ciborijuma. Svi znanstvenici se slažu u jednom - da je većina kamenih fragmenta pripadala obližnjem benediktinskom  samostanu na Prevlaci i crkvi sv Gabrijela koja se nalazila na otoku Stradioti.  

                Za većinu vjernika  koji hodočaste na otok, ovo kulturno umjetničko nasljeđe je „nevidljivo“, Njihovu pažnju privlači kip Bogorodice, koji je preživio sve  stoljetne nedaće: rušenja i požare tokom stoljeća, a iz crkve se iznosi na svečanoj procesiji 15. kolovoza, na Veliku Gospu. Postoje mnogi izrazi pučke pobožnosti, Gospin kip  je posebno je štovan od mladih žena jer prema tradiciji Gospa u blagoslovljenom stanju.

       Neki najvećom tajnom tivatskog otoka, a neki slučajnošću  smatraju povezanost antičkog mita  koji govori o  rimskoj boginji Junoni , zaštitnici trudnica, na čiji oltar, sačuvan na otoku, su žene polagale žrtvu  i kršćanske dogme o Bogorodici. Dodajmo ovome i to  da je  na otoku Stradioti postojala je crkva posvećena arkanđelu  sv.Gabrijelu, nositelju blage vijesti Blaženoj Djevici Mariji.

Kip iz crkve posvećene Gospi od Milosti ili Milosrđa ikonografski  pretstavlja Blaženu Djevicu Mariju kao naučiteljicu. (V.Lupis)  Polihrona drvena skulptura prikazuje  Bogorodicu blijedog lica i ukočenog pogleda kako sjedi sa rukama u krilu. U lijevoj ruci drži molitvenik. Gospa je obučena u crvenu haljinu i modri plašt koji pada u naborima   Kip je izrađen krajem XV stoljeća, u nekoj domaćoj drvorezbarskoj radionici, i predstavlja  rijetki primjerak kiparstva u drvetu sačuvan izvan  grada Kotora.    

 Autorica: Marija Božinović Mihaliček

Tekst je objavljen u Hrvatskom glasniku