Kolijevka evropske civilizacije bile su obale Mediterana i doline velikih rijeka uz to središnje more starog svijeta, koje je svojim položajem i pogodnim maritimnim karakteristikama omogućavalo premošćavanje prostornog i vremenskog jaza između pojedinih kultura na njegovim suprotnim obalama te istovremeno bilo pozornica sudbonosnih događaja u kojima se krojila sudbina svijeta i ljudskog roda u cjelini. Jadransko more kao dio Mediterana i naša Boka Kotorska – jedan od najljepših zaliva na svijetu i izuzetno sigurna pomorska luka, učestvovali su u svim povijesnim etapama razvoja pomorstva, počev od ilirskih gusarskih pohoda iz njihove ratne luke u Rizonu koji su doveli do rimskog osvajanja Ilirika te rimske i vizantijske dominacije, zatim naseljavanja naših davnih slovenskih predaka koji su odmah prihvatili pomorstvo kao osnovnu granu privrede, pa razvoj slovenizovanih romanskih gradova na obali, posebno Kotora u kome se već početkom 9. vijeka formira staleška organizacija pomoraca – današnja Bokeljska mornarica, pa sve do prihvatanja mletačkog suvereniteta i turskih osvajanja sjevernog dijela Zaliva od Risna do Herceg Novog. Stoga razvoj pomorstva na onom dijelu obale koji nije bio pod turskom vlašću, tokom 17. i 18. vijeka, predstavlja herojsku epopeju neprekidnih borbi i sukoba sa Turcima i gusarima, u kojoj su se posebno isticali pomorci iz Perasta, Prčanja i Dobrote, priobalnih naselja koja su preuzela dotadašnji neprikosnoveni primat ranosrednjevjekovnog grada Kotora. Ploveći sa ručicom kormila u jednoj i puškom u drugoj ruci, bokeljski pomorci su ispisivali najslavnije stranice naše pomorske istorije, ploveći, vojujući i trgujući, krčeći nove puteve pomorske privrede, uspostavljajući prvi redovni poštanski saobraćaj na Jadranu, brinući se o školovanju mladih kadrova, o solidarnoj socijalnoj sigurnosti pomoraca i nizu drugih oblasti.
Kada je 1687. godine udružena mletačko-malteško-papinska flota započela akciju oslobađanja sjevernog dijela Boke Kotorske od dvovjekovne turske dominacije, u tim borbama za oslobođenje uzeli su vidnog učešća i bokeljski pomorci, posebno Peraštani, učestvujući u ratnim operacijama na svojim brodovima sa posadama, da bi nakon toga mnogi od njih dobili velike posjede na oslobođenoj teritoriji, na kojoj je u predgrađu Herceg Novog Toploj formirana nova opština.
Prestanak stalnih turskih prijetnji i opasnosti omogućio je intenzivniji razvoj pomorske trgovine i priticanje svih blagodeti civilizacije koje su iz toga proisticale. Po obodu zaliva počele su da se grade – posebno u Perastu, Prčanju i Dobroti, velelepne kapetanske palate, u koje su naši pomorci počeli da unose skupocjeni namještaj, umjetničke predmete, slike, biblioteke sa knjigama na stranim jezicima. U svim mjestima se grade nove ili popravljaju stare sakralne građevine, a za njihovo ukrašavanje su kapetani nabavljali umjetničke slike poznatih svjetskih slikara, oltare od skupocjenih vrsta mermera te srebrne i pozlaćene obredne predmete.
No iako je neposredna opasnost od stalnog turskog prisustva u dijelu Boke Kotorske bila otklonjena, borbe sa gusarima na dalekim morima su se nastavile kroz čitav 18. vijek, a u njima su se posebno istakli pomorski kapetani iz Dobrote, braća Marko i Jozo, sinovi kapetana Luke Ivanovića.
Iako je Dobrota i u ranijim vjekovima imala svoje pomorce, trgovce i junake na moru, ipak je ovo malo primosko naselje kao cjelina dobilo pravi pomorski status tek početkom 18. vijeka. Naime, dana 20. januara 1716. godine je generalni providur Angelo Emo na molbu samih Dobroćana i Ljućana, a zbog njihovih naročitih zasluga na bojnom polju te znatnom razvoju pomorskih djelatnosti i postojanju velikog broja brodova velike ili male nosivosti, donio je odluku o proglašenju Dobrote za pomorsko naselje, što je dovelo do pravog preobražaja toga mjesta i stvaranja isključivo pomorske orijentacije. I od toga trenutka kada se Dobrota oslobodila svih drugih obaveza, njeni stanovnici su se svim snagama dali na more i pomorsku privredu te zabilježila najljepše stranice svoga ekonomskog i kulturnog razvoja i uspona.
Naime, Dobroćani zajedno sa Prčanjanima organizuju svojim brzim jedrenjacima transport raznih roba, koje su stizale iz unutrašnjosti Crne Gore starim karavanskim putem preko Njeguša niz strmine Praćišta i urvine kanjona Škurde i Špiljara da bi bile transportovane u Veneciju i druge jadranske luke. Od roba tu je bilo sušeno i soljeno meso, pršut i kaštradina, dimljene ukljeve, suve smokve, ulje i posebno sve vrste mliječnih prozvoda, sira i skorupa u mješini. Dobrotski pomorci već od kraja 17. vijeka preuzimaju u cjelini prevoz grčkog sira, pa su po podacima iz kraja 18. vijeka za nekih 17 mjeseci prevezli u Veneciju 200 tona crnogorskog i oko 1.500 tona grčkog sira.
Ipak, ta živa i intenzivna pomorska trgovina nije tekla sasvim glatko, jer je na moru cvjetala sveprisutna opasnost od napada turskih i berberskih gusara. Venecija koja je več od 12. vijeka uspostavila svoju premoć na Jadranskom i Jonskom moru bila je tokom kasnijih vjekova ekonomski i vojnički iscrpljena borbama u Kandijskom i Morejskom ratu, dok je s druge strane Turska – i pored velikog poraza u znamenitoj pomorskoj bitki kod Lepanta, 1571. godine, uspjela da zauzme dotadašnje mletačke gradove na Crnogorskom primorju Bar i Ulcinj, da bi u ovom potonjem uspostavila svoju gusarsku bazu, u koju je naselila jedan broj sjevernoafričkih crnačkih porodica, čiji potomci žive još i danas.
Gusarski bijes je najprije iskusio kapetan Marko Ivanović, koji je 1. aprila 1751. godine isplovio iz Boke Kotorske, s namjerom da ukrca tovar grčkog sira radi prevoza u Veneciju, svojom tartanom Santissimo Crocefisso na kojoj je bilo 19 ljudi posade i 8 topova. Njega je naveče 17. aprila u vodama između grčke luke Misolongi i Kapo Papa, na 8 milja zapadno od Patrasa, napala gusarska tartana naoružana sa 20 topova i sa 200 gusara posade. Žestoka bitka je trajala sve do iz ponoći, ali je gusarski brod bio prisiljen na uzmak i natjeran u bijeg. Kapetan Marko, i sam ranjen u žaru bitke, napisao je izvještaj mletačkom Senatu i molbu za odlikovanje, pa mu je dužd Pietro Gimani dodijelio najviše mletačko odlikovanje, zvanje kavalira Svetog Marka.
Turski gusari, ogorčeni zbog ovoga poraza, tražili su priliku da se osvete. To im se ukazalo pet godina kasnije, 19.aprila 1756. godine, kada je Markov brat, kap. Josip Ivanović svojom tartanom Santissimo crocefisso e Madona del Rosario sa 40 ljudi posade i 8 topova doplovio u luku Pirej u kojoj se već nalazio brat Marko sa drugim brodom. Iznenada je u pirejsku luku uplovio veliki tripolitanski šambek sa 360 ljudi posade i 40 topova, pod komadom zloglasnog gusara, reisa Hadži Ibrahima, koji je pozvao Dobroćane na predaju. Marko je naciljao svojim džeferdarom i ubio ovoga pirata, a razjareni Turci su počeli tući tartanu iz topova, ali se njihov šambek nasukao i nakrivio pa je artiljerija postala neupotrebljiva. U borbi koja se nastavila daljih 7 sati smrtno je pogođen kapetan Marko, ali su obezglavljeni Turci poskakali u more i pobjegli, pa je kapetan Jozo sa svojima zauzeo šambek, oslobodio neke okovane hrišćane i uzeo kao plijen alaj-barjak i čalmu Hadži Ibrahima, što se i danas čuva u riznici crkve Sv. Eustahija u Dobroti. Kap. Jozo je sahranio brata Marka i 7 poginulih Dobroćana te otplovio za Veneciju gdje je dočekan sa svim počastima. Dužd Francesco Loredan je dodijelio Jozu kavalijerat Sv. Marka, njihovom ocu Luki i stričevima Matiji i Rafaelu zlatne medalje i zvanje conte veneto, a svim preživjelim članovima posade po manju zlatnu medalju.
Pobjeda braće Ivanovića naišla je na široki odjek, pa im je Andrija Kačić Miošić posvetio drugo izdanje svog Razgovora ugodnog, a dubrotski župnik don Ivan Antun Nenadić napisao je spjev Šambek satarisan, u kome je detaljno opisao sve faze ove znamenite pomorske bitke i pobjede. Slikar Vincenzo Chilone je naslikao veći broj slika ovih bitaka, od kojih se dvije malaze u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru, a veći broj ostalih u muzeju Bratovštine Sv. Đorđa i Tripuna u Veneciji, gdje ih je darovala kontesa Ellena Ivanović, posljednji živi potomak ove slavne porodice. Godine 1970. imao sam priliku da pregovaram sa starom kontesom o predaji jednog sanduka porodične arhive, ali je tu transakciju omeo tadašnji gastald Bratovštine Sv. Đorđa i Tripuna u Veneciji.
O bogatstvu porodice Ivanović iz Dobrote govori i ova anegdota: kada je 1806. godine ruska flota ušla u Boku Kotorsku, njen zapovjednik proslavljeni admiral Dmitrij Senjavin je bio prisiljen zatražiti pozajmicu od najbogatijih Dobroćana. Kap. Jozo Stijepov Ivanović ga je uveo u tineo, otključao škrinju i paljem za sekanje barke počeo da sipa dukate u torbicu, ne brojeći ih uopšte!
Međutim, tokom druge polovine 19. vijeka počela je da nestaje s mora ponosna flota bokeljskih jedrenjaka duge plovidbe ne mogavši da izdrži konkurenciju parobroda državnih kompanija kakva je, naprimjer, bila Austrijski Lloyd sa sjedištem u Trstu. Domaći brodovlasnici i kapetani počeli su da prenose sjedišta svojih kompanija u strane luke ili pak da rasprodaju svoje brodove i stupaju u službu stranih kompanija. Vrijeme i okolnosti su neumitno uradili svoje – godine 1902. na širinama Biskajskog zaliva sklopili su se valovi nad posljednjim bokeljskim jedrenjakom duge plovidbe Nemirna, čije ime kao da simboliše vjekovni stvaralački duh lhudi ovoga kraja. Tako je zatvorena i posljednja zlatna stranica vjekovne epopeje bokeljskog brodarstva na jedra, koja je dala čitavu plejadu sposobnih i smjelih kapetana i mornara što su pronijeli glas o sebi po svim morima svijeta, a budućim pokoljenjima ostavili tekovine kojima se svijet divi.
mr Jovan J. Martinović
(PREDAVANJE NA AKADEMIJI 25. 6. 2014. GODINE - DAN BOKELJSKE MORNARICE)