Povodom izložbe Andrija Maurović: Plakati, reklame, razglednice 1921.–1979., Hrvatsko dizajnersko društvo, Zagreb, 3.–23. srpnja 2026.
Stari Mačak bio je u salonu, ali ne u podnožju Stjenjaka, već u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva u Boškovićevoj ulici u Zagrebu, gdje je od 3. do 23. srpnja trajala izložba Andrija Maurović: Plakati, reklame, naslovnice 1921. - 1979. Iako je prvenstveno poznat kao izuzetan ilustrator pustolovnih i povijesnih stripova – izdvojimo zasad samo Vjerenicu mača, Seobu Hrvata, Ahura Mazdu i Grob u prašumi – Maurović je iza sebe ostavio velik broj raznovrsnih novinskih ilustracija, naslovnica knjiga, promidžbenih materijala, filmskih plakata, razglednica. Upravo taj manje poznat dio njegova opusa bio je predmetom ove izložbe, čiji je kustos istraživač i publicist Veljko Krulčić.
Likovni genij i ekscentrik
Andrija Maurović rođen je u Boki kotorskoj 1901. godine, živio je u Dubrovniku i nakratko Krakovu, da bi se konačno skrasio u Zagrebu. Na poticaj kipara Ivana Meštrovića započinje sa studijem na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt, no istovremeno se upušta i u samostalan rad, što je bilo suprotno tadašnjim akademskim pravilima. Akademiju zbog toga ne završava, iako je bio izuzetno nadaren i uspješan student, te uranja u nemirno more tržišta, neumorno crtajući stripove, ilustrirajući i sklapajući poslove, ali i strastveno uživajući u raznovrsnim putenim užitcima te trošeći novac i na sebe i na druge. Upada u vrtlog slave i popularnosti, a to ga dovodi do zdravstvenih problema te se okreće prirodnom i zdravom životu, dugim šetnjama zagrebačkom okolicom te promišljanju o dubokim životnim i egzistencijalnim pitanjima. Kao i mnogi veliki umjetnici, bio je pomalo ekscentrik i čovjek koji se nije uklapao u unaprijed pripremljene kalupe.
Zanimljivo je primijetiti podudarnosti njegova životnog puta sa životom njemačkog spisatelja Karla Maya, autora legendarnog i Hrvatima dobro poznatog indijanskog poglavice Winnetoua. Obojica su prolazila kroz dramatične životne brodolome, mijenjajući sami sebe te se sve više okrećući svojevrsnom misticizmu. Obojica su stvarali fantastične svjetove pustolovine i uzbuđenja te se poistovjećivali s vlastitim likovima: Karl May s Old Shatterhandom, a Maurović sa Starim Mačkom. Možemo reći da su obojica stvarali svoje osobne mitove vodeći se nekakvim dubljim unutrašnjim plamsajima. Smrt Maurovića zatiče u Zagrebu 1981. godine, u gradu u kojem je proveo većinu svojeg života i u kojem mu se ovom izložbom odala počast. Je li mu za ukupno životno djelo odana dovoljna počast – o tome bismo mogli raspravljati.
Maurović i politička propaganda
Prostor izložbene galerije Hrvatskog dizajnerskog društva nije golem, no ipak je autorima uspjelo uglavnom jasno i pregledno prikazati željeno. Maurovićeve ilustracije ističu se snagom likova i realističnošću prostora te, one koje su u boji, svježinom i puninom boje. Zbog toga je jednostavna bjelina prostora Hrvatskog dizajnerskog društva poslužila kao izvrsna pozadina. Uz svaku tematsku cjelinu nalazila su se pregledna i jezgrovita pojašnjenja. Zbog velikog interesa javnosti, što je svakako za pohvaliti i tomu se razveseliti, trajanje izložbe produženo je do 23. srpnja iako je prvotna namjera bila da završi sa 17. srpnjem.
U prvom dijelu izložbe pozornost su zaokupile naslovnice strip revije Mickey strip, ali i novina Nova Hrvatska iz vremena Nezavisne Države Hrvatske, kao i poslijeratnih listova. Maurović je za vrijeme Drugog svjetskog rata, u tada iznimno popularnom Zabavniku, surađivao s braćom Norbertom i Walterom Neugebauerom te Marcelom Čuklijem, pri čemu nastaju neki od njegovih najvrjednijih i najuspješnijih stripova. Kao što smo mogli vidjeti na ovoj izložbi, nije mu bilo strano ilustrirati i tadašnje časopise i novine koji su bili u skladu sa službenom politikom države.
Međutim, pred kraj rata slijedi Maurovićev odlazak u partizane te stvaranje radova s tematikom partizanske borbe, a nakon rata, naravno, rad u skladu s novom službenom politikom. Možemo ga pri tome sasvim slobodno usporediti s kiparom Antunom Augustinčićem, koji ujedno stvara biste i Poglavnika i Maršala. Povijesna je zanimljivost da su stripovi neko vrijeme nakon rata i stvaranja novog društva bili obilježeni kao nepoželjan i nepodoban oblik umjetnosti i zabave.
Zanimljivo je pri tome usporediti i sam likovni prikaz radova iz Nezavisne Države Hrvatske te onih partizanskih i poslijeratnih radova, posebno plakate propagandne namjene. Maurovićev stil i elementi ostaju jednaki – heroizam likova, njihov čvrst i odlučan romantičarsko-realističan stav, seljačke nošnje i jake boje, radnici, čekići, srpovi i mišićave ruke – samo se mijenja državno-politički predznak. Plakat za II. sportske igre kombinata Narodne Republike Hrvatske bi bez problema mogao predstavljati i Sportske igre kombinata Nezavisne Države Hrvatske. Razlika je samo u slovu R, odnosno D. Zašto je vrijedno ovo primijetiti? Ne zbog poticanja rasprava o političkom i vojnom putu hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu, već zbog promišljanja o duhu vremena i naraštaja unutar kojeg je i sam Andrija Maurović stvarao, a koji nije ovisio isključivo o politici. Državno-politički predznaci pri tome gube na važnosti.
Plodonosan autor