U Pomorskom muzeju Crne Gore sinoć je predstavljena monografija „Skalinada župne crkve u Prčanju“ autora Željka Brguljana, novo djelo koje donosi cjelovito istraživanje jednoga od najprepoznatljivijih arhitektonskih simbola Prčanja.
U izdanju Pomorskog muzeja Crne Gore, Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 Zagreb i Instituta za povijest umjetnosti iz Zagreba, knjiga se temelji na opsežnoj arhivskoj građi te donosi pregled nastanka, izgradnje i više od stoljeća duge povijesti monumentalnog stubišta koje vodi prema župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije.
O knjizi su, uz autora, govorili ravnateljica Pomorskog muzeja Crne Gore mr. sc. Maja Uskoković, akademkinja dr. sc. Katarina Horvat Levaj, dr. sc. Andrej Žmegač, mr. sc. Maja Marović i dr. sc. Darka Bilić, istaknuvši njezinu znanstvenu vrijednost, ali i doprinos očuvanju kulturne memorije Prčanja i Boke kotorske.
Maja Uskoković naglasila je kako je riječ o izdanju koje se prirodno uklapa u poslanje ustanove kojoj je na čelu – istraživanje, zaštita i predstavljanje pomorske i kulturne baštine.
Predstavljajući autora, istaknula je njegovu svestranost i dugogodišnji doprinos proučavanju Boke kotorske.
„Željko Brguljan istodobno je znanstvenik, istraživač kulturne baštine, publicist, slikar i kroničar našega prostora. Autor je više od stotinu znanstvenih i stručnih radova iz područja povijesti, umjetnosti, književnosti i kulturne baštine, a njegov rad obilježava rijetka sposobnost da znanstvenu preciznost spoji s dubokim poznavanjem prostora o kojem piše.“
Govoreći o samoj monografiji, Uskoković je naglasila kako prčanjska skalinada nadilazi svoju arhitektonsku funkciju.
„Prčanjska skalinada nije samo prilaz crkvi. Ona svjedoči o pomorcima, donatorima, graditeljima, svećenicima i majstorima koji su tijekom desetljeća stvarali prostor u kojem se ogledaju prirodna snaga, kulturna svijest i duhovnost jednoga vremena.“
Podsjetila je kako se pomorska prošlost Boke ne čuva samo u pomorskim zbirkama.
„Pomorska prošlost Boke nije sačuvana samo u brodskim replikama, navigacijskim instrumentima, uniformama i slikama jedrenjaka. Ona je upisana i u naše crkve, palače, trgove, tvrđave i skalinade. Sve te građevine svjedoče o ljudima koji su plovili svijetom, ali su stečeno znanje, iskustvo i bogatstvo ulagali u svoj zavičaj.“
Podvukla je kako upravo ovakve publikacije omogućuju da kulturna baština ostane živ dio suvremenoga društva.
„Večerašnje predstavljanje nije samo promocija jedne vrijedne knjige. Ono potvrđuje da kulturna baština ostaje živa samo onda kada je istražujemo, objavljujemo, o njoj razgovaramo i prenosimo je novim generacijama.“
Zaključujući svoje obraćanje, čestitala je autoru i svim suradnicima na objavljivanju monografije te zahvalila publici što svojim dolaskom potvrđuje trajni interes za baštinu Prčanja, Kotora i cijele Boke kotorske.
Na izlaganje ravnateljice Uskoković prirodno se nadovezala akademkinja dr. sc. Katarina Horvat Levaj, koja je predstavljanje monografije doživjela i početkom formalne suradnje Instituta sa Željkom Brguljanom, istodobno podsjećajući na dugogodišnju povezanost institucije koju predvodi s istraživanjem bokeljske baštine.
„Institut za povijest umjetnosti primarno je posvećen istraživanju hrvatske graditeljske i likovne baštine. No Boka kotorska njezin je neodvojivi dio. Ona čini kulturno-povijesnu i umjetničku cjelinu s Dalmacijom, osobito zbog zajedničkog državnog okvira Mletačke Republike u razdoblju njezina najvećeg procvata.“
Podsjetila je na niz zajedničkih istraživačkih tema – od predromaničke i romaničke arhitekture do baroknih crkava i palača – istaknuvši kako je Institut među prvima sustavno ukazivao na uzajamne kulturne utjecaje između Boke i Dalmacije.
„Po prvi put naglasili smo utjecaje Boke na dubrovačku i dalmatinsku baštinu, a ne samo obrnuto. Riječ je o prostoru koji stoljećima dijeli zajedničku umjetničku i kulturnu povijest.“
Govoreći o autoru monografije, akademkinja Horvat Levaj nije skrivala svoje poštovanje prema njegovu radu.
Prisjetila se kako je prvi put pročitala njegovu knjigu o župnoj crkvi na Prčanju te ostala iznenađena razinom znanstvene obrade.
„U letimičnom pregledu, a potom i u pažljivom čitanju knjige nisam mogla vjerovati da autor nije školovani povjesničar umjetnosti. Njegov je rad dostojan vrhunskih povjesničara umjetnosti i znanstvenika.“
Posebno je naglasila da iza Brguljanovih knjiga stoje godine arhivskih istraživanja, terenskoga rada i dubokoga poznavanja kulturne povijesti Boke.
„Bez izvrsnog poznavanja povijesti, književnosti, kulturne baštine te sustavnoga rada u arhivima i na terenu ne bi mogle nastati tako vrijedne knjige i studije kakve Željko Brguljan objavljuje već desetljećima.“
Govoreći o novoj monografiji, priznala je kako naslov na prvi pogled može iznenaditi.
„Netko bi se mogao zapitati može li se uopće napisati čitava monografija o jednom stubištu. Čim otvorite ovu knjigu, postaje jasno da je to moguće kada autor raspolaže obiljem podataka i metodološkim znanjem, a kada samo stubište predstavlja neraskidivi dio crkve, naselja i njegove povijesti.“
Istaknula je kako Brguljan kroz priču o skalinadi zapravo govori o razvoju Prčanja, političkim i urbanističkim promjenama te odnosu mjesta prema moru, podsjećajući da je prvotni projekt monumentalnog pristupa crkvi predviđao izravan silazak do obale, što je odražavalo vrijeme procvata bokeljskoga pomorstva.
„Uključivanje ove monografije u znanstveno-istraživačku djelatnost Instituta logičan je početak jedne višestruke suradnje, na obostrano zadovoljstvo i na dobrobit proučavanja bokeljske kulturne baštine.“
Nastavljajući predstavljanje monografije, dr. sc. Andrej Žmegač, znanstveni savjetnik Instituta za povijest umjetnosti, knjigu je promatrao prvenstveno kroz prizmu arhitekture i urbanizma, istaknuvši da se vrijednost Brguljanova istraživanja ne ogleda samo u prikupljanju povijesnih podataka, nego i u razumijevanju procesa nastanka jednoga od najprepoznatljivijih prostora Boke kotorske.
Govoreći o prčanjskoj skalinadi, naglasio je kako ona nije tek monumentalni prilaz župnoj crkvi, već arhitektonsko rješenje koje je tijekom više od stoljeća nastajalo u skladu s razvojem samoga mjesta.
„Crkva se gradila dugo i po svome je karakteru nedvojbeno barokna. Međutim, kada pogledamo samu skalinadu, osobito njezine detalje i način oblikovanja, jasno je da ona pripada kasnijem razdoblju. Mogli bismo reći da je riječ o neobaroknom ostvarenju skladno uklopljenom u postojeću arhitekturu. Upravo u tome leži njegova najveća vrijednost.“
Posebnu je pozornost posvetio djelovanju Milana Karlovca, posljednjega voditelja gradnje prčanjske crkve i autora konačnog rješenja skalinade, istaknuvši kako njegovo ime nepravedno nije dobilo mjesto koje zaslužuje u pregledima hrvatske arhitekture.
„Karlovac je bio graditelj koji je ostavio dubok trag od Zadra do Boke kotorske, radio je na nizu spomenika kulture, među njima i na kotorskoj te splitskoj katedrali. Bio je čovjek kojemu su tadašnje austrijske vlasti povjeravale najzahtjevnije konzervatorske zahvate, što dovoljno govori o njegovu stručnom ugledu.“
Prema Žmegačevim riječima, upravo je Karlovac uspio riješiti jedan od najsloženijih prostornih izazova na Prčanju – kako monumentalnu crkvu prirodno povezati s naseljem i obalom.
„Vrlo je uspješno riješio složen prostorni problem svladavanja visinske razlike na relativno ograničenom prostoru. Skalinada nije samo funkcionalna komunikacija nego arhitektonski element koji oblikuje čitavu vizuru mjesta.“
Osvrnuvši se na samoga autora, Žmegač je naglasio kako Brguljan potvrđuje da ozbiljna istraživanja ne ovise isključivo o formalnom obrazovanju, nego prije svega o predanosti i istraživačkoj znatiželji.
„Često se kaže da je netko amater samo zato što nije iz određene struke. Kada postoji znanje, upornost i istinska motivacija, granice gotovo da ne postoje. Upravo zahvaljujući toj istraživačkoj strasti nastaju ovako vrijedne knjige.“
Zaključujući svoje izlaganje, Žmegač je istaknuo kako monografija ostavlja snažan dojam ne samo svojim sadržajem, nego i cjelokupnom izvedbom. Posebno je izdvojio suvremene fotografije Antona Gule Markovića, koje se skladno nadovezuju na bogatu arhivsku građu i čitatelju omogućuju da prčanjsku crkvu sagleda iz nove perspektive, kao i originalno grafičko oblikovanje Marija Aničića, zahvaljujući kojem je opsežna građa oblikovana u preglednu, suvremenu i estetski dojmljivu cjelinu. Prema njegovim riječima, upravo sklad znanstvenoga sadržaja, fotografije i grafičkog oblikovanja daje monografiji obilježja reprezentativnog izdanja koje će imati važno mjesto u proučavanju kulturne i graditeljske baštine Prčanja i Boke kotorske.
Maja Marović, magistrica povijesti umjetnosti i južnoslavenskih jezika i književnosti, promatrajući monografiju iz drukčije perspektive, istaknula je kako Brguljanova knjiga otvara mnogo šira pitanja od proučavanja jednoga arhitektonskog spomenika.
Po njezinu mišljenju, riječ je o djelu koje govori o načinu na koji zajednica razumije vlastitu baštinu i odnosu koji prema njoj gradi kroz vrijeme.
„Knjiga je nastala na temelju znanstvenoga rada, ali je prerasla okvire jedne stručne studije. Ona svjedoči o vrlo posebnom načinu bavljenja baštinom u sredini u kojoj institucionalna istraživanja često izostaju. Tada glavni pokretač postaje istraživačka strast, koja se ne može odvojiti od snažne emotivne i zavičajne povezanosti s temom.“
Naglasila je kako autor Prčanj promatra iz dvostruke perspektive – kao čovjek koji mu pripada, ali i kao netko tko se tom prostoru uvijek iznova vraća.
„Upravo zato primjećuje promjene koje drugi možda više ne vide. Iz te perspektive proizlazi njegova potreba da zabilježi ono što bi bez takvih istraživanja moglo biti nepovratno izgubljeno.“
Marović smatra da upravo zbog toga Brguljanova knjiga prerasta okvire znanstvene monografije.
„Ovo je istraživački rad koji postaje gotovo osobno svjedočanstvo, a proučavanje arhitektonskog objekta prerasta u svjedočanstvo života jedne zajednice. Muka, trud i žrtva oko gradnje crkve i skalinade postaju simbol zajedništva ljudi koji su taj prostor oblikovali.“
Posebno se osvrnula na bogatu vizualnu opremu knjige, istaknuvši da fotografije nisu tek ilustracije, nego ravnopravan dio njezine priče.
„Arhivska građa, povijesne fotografije i suvremene snimke zajedno stvaraju vizualni narativ koji povezuje više od stoljeća i pol povijesti. Knjiga se može čitati i kao svojevrsna fotomonografija, jer fotografije govore jednako uvjerljivo kao i tekst.“
Ističući suvremeni trenutak, upozorila je kako ovakva izdanja imaju dodatnu vrijednost u vremenu kada se kulturna baština često svodi na kratke objave na društvenim mrežama.
„Fizička knjiga zahtijeva vrijeme, pažnju i promišljanje. Upravo zato ona omogućuje dublji odnos prema baštini od onoga koji možemo ostvariti kroz nekoliko sekundi pregledavanja digitalnog sadržaja.“
Zaključila je kako Brguljanova monografija može poslužiti kao poticaj budućim istraživanjima te kao primjer uspješnog povezivanja arhitekture, arhivske građe, fotografije i zajednice u jedinstvenu cjelinu.
Povezujući lokalnu temu sa širim kulturnim prostorom istočnoga Jadrana, dr. sc. Darka Bilić, viša znanstvena suradnica Instituta za povijest umjetnosti, naglasila je da je jedna od najvećih vrijednosti knjige upravo njezina sposobnost da prčanjsku skalinadu smjesti u širi povijesni i graditeljski kontekst.
Govoreći o nastanku monumentalne župne crkve i njezina pristupnog stubišta, podsjetila je kako su u njihovoj izgradnji sudjelovali istaknuti stručnjaci različitih profila i podrijetla, čiji profesionalni putovi svjedoče o snažnoj povezanosti jadranskoga prostora krajem 18. i početkom 19. stoljeća.
„Područja koja danas pripadaju različitim državama tada su bila dio istoga kulturnog i profesionalnog prostora. Arhitekti, inženjeri, majstori, projekti i tehnička znanja slobodno su cirkulirali Jadranom, pa današnje granice ne mogu biti mjerilo za razumijevanje tadašnjih graditeljskih procesa.“
Posebno je izdvojila djelovanje venecijanskog inženjera Giuseppea Ferra, koji je vodio radove na prčanjskoj crkvi krajem 18. stoljeća, istaknuvši da njegovo sudjelovanje potvrđuje koliko je Prčanj bio otvoren tadašnjim europskim graditeljskim tokovima.
Istodobno je naglasila da mjesto nije bilo pasivni primatelj arhitektonskih rješenja.
„Prčanj se pokazuje kao zajednica koja vrlo svjesno bira stručnjake i rješenja, prilagođavajući ih vlastitim potrebama i ambicijama. Upravo zato monumentalnost crkve i skalinade nije slučajna, nego predstavlja izraz gospodarske snage, društvenoga položaja i kulturnih težnji tadašnje prčanjske zajednice.“
Govoreći o Brguljanovoj monografiji, istaknula je kako ona u potpunosti odgovara suvremenim istraživačkim nastojanjima Instituta za povijest umjetnosti.
„Polazeći od jednoga lokalnog spomenika, autor otvara pitanja naručitelja, graditelja, prijenosa arhitektonskih ideja i kulturnih veza koje daleko nadilaze okvire Prčanja. Upravo zato ova knjiga predstavlja vrijedan doprinos proučavanju graditeljske i kulturne baštine čitavoga istočnog Jadrana.“
Na kraju je čestitala autoru na još jednom vrijednom istraživačkom pothvatu, izrazivši uvjerenje da će njegova buduća istraživanja jednako uspješno rasvjetljavati još uvijek nedovoljno poznate stranice kulturne povijesti Prčanja i Boke kotorske.
Nakon izlaganja promotora okupljenima se obratio autor monografije Željko Brguljan, zahvalivši svima koji su svojim stručnim prilozima, savjetima i potporom sudjelovali u nastanku knjige. Istaknuo je kako je monografija rezultat dugogodišnjega istraživanja koje je započelo mnogo prije nego što je dobila današnji oblik, a potaknula ga je želja da se rasvijetli povijest jednoga od najprepoznatljivijih simbola Prčanja.
Podsjetio je kako je prčanjska župna crkva i njezina monumentalna skalinada desetljećima bila predmet zanimanja brojnih istraživača, ali da mnoga pitanja o njezinu nastanku, graditeljima i razvoju nisu bila cjelovito obrađena.
„Što sam dublje ulazio u arhivsku građu, to sam jasnije shvaćao da priča o skalinadi nije priča samo o jednom stubištu. Ona govori o ljudima koji su ga zamislili, gradili i desetljećima dograđivali, o njihovim ambicijama, mogućnostima i vjeri da zajedničkim naporom mogu ostvariti nešto što će nadživjeti njihovo vrijeme.“
Brguljan je objasnio kako su arhivski dokumenti često otvarali nova pitanja, ali i mijenjali dosadašnje spoznaje o pojedinim graditeljskim fazama.
„Arhiv vas često iznenadi. Jedan dokument otvori deset novih pitanja, ali upravo je u tome ljepota istraživanja. Svaki pronađeni podatak pomaže da se jasnije razumije cjelina i da se povijest oslobodi pretpostavki koje su se godinama ponavljale.“
Posebno je zahvalio ustanovama i pojedincima koji su omogućili pristup arhivskoj građi, kao i suradnicima koji su svojim stručnim znanjem pridonijeli konačnom oblikovanju knjige. Istaknuo je kako je tijekom rada nastojao povezati arhitektonske, povijesne i društvene okolnosti u kojima je nastajala prčanjska skalinada, uvjeren da se nijedan spomenik ne može razumjeti izvan vremena i zajednice koja ga je stvorila.
Nakon službenoga dijela programa uslijedio je razgovor autora s brojnim posjetiteljima, koji su pokazali veliko zanimanje za teme otvorene u monografiji.
Velik odaziv publike najbolje je svjedočio važnosti ovoga kulturnog događaja. Galerija Pomorskog muzeja Crne Gore bila je ispunjena do posljednjega mjesta, pa za sve zainteresirane nije bilo dovoljno prostora. Među brojnim uzvanicima bili su mr. sc. Jasminka Lončarević, generalna konzulica Republike Hrvatske u Kotoru, Zvonimir Deković, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, mr. sc. Denis Vukašinović, predsjednik Bokeljske mornarice Kotor, te Marija Mihaliček, predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Boki kotorskoj, kao i brojni predstavnici kulturnoga, znanstvenoga i javnoga života Boke kotorske.
Monografija „Skalinada župne crkve u Prčanju“ stoga ostaje vrijedan doprinos proučavanju kulturne i graditeljske baštine Boke kotorske te poticaj budućim istraživanjima jednoga od njezinih najprepoznatljivijih spomenika.