Što sve kriju pletenice i što su sve u njih utkale žene koje su ih stoljećima nosile?
Moramo najprije krenuti od toga da pletenice nisu puki način oblikovanja kose, već simbolički slojeviti znak u kojem se prepliću duhovnost, društveni poredak, identitet i pripadnost. Kroz povijest, pletenica kao simbol i motiv u umjetnosti ima različita značenja koja variraju ovisno o kulturi i epozi, nadilazeći puku estetiku.
Još od egipatske umjetnosti i antičke Grčke, spletena kosa prikazivana je na ženskim figurama. Ipak, pletena kosa na skulpturama i vazama nije slučajna; ona prati ritam tijela i forme, naglašava ravnotežu i mjeru – ključne principe antičke estetike. U ritualima kosa je imala posebno značenje, jer su je djevojke prinosile bogovima, a sama pletenica postala je znak prijelaza iz jednog životnog stanja u drugo.
Tijekom srednjeg vijeka simbolika pletenice dobiva novo značenje. U europskoj umjetnosti kosa je često bila povezana s moralnim vrijednostima: uredna kosa, skupljena ili spletena, označavala je disciplinu, duhovnu uzdržanost i kontrolu nad tjelesnim porivima. U tom smislu pletenica predstavlja znak poretka i prihvaćanja društvenih i religijskih normi. Istovremeno, u narodnoj tradiciji, pletena kosa pokazivala je identitet – u mnogim europskim zemljama pravo na raspuštenu ili raskošno spletenu kosu bilo je povezano s polom, bračnim statusom i društvenim položajem. Primjerice, neki muškarci imali su pravo nositi raspuštenu kosu, dok je kod udatih žena kosa morala biti čvrsto spletena uz glavu.
U renesansnom periodu središte interesa postaje čovjek, tijelo i prirodna ljepota, a simbolika pletenice ne gubi se – naprotiv, produbljuje se. Na portretima pletena kosa često sugerira unutarnju harmoniju, samokontrolu i plemenitost duha. Pletenica postaje metafora psihološke stabilnosti, uređenosti, ali i društvenog statusa.
U narodnim i tradicionalnim običajima, koje umjetnici u likovnim ostvarenjima bilježe kroz etnografske motive, pletenica nosi još jasniju simboliku. Ona predstavlja životnu fazu, spol, pripadnost zajednici, ali i kontinuitet tradicije. Čin pletenja kose je ritual, prijenos znanja, ali i znak uključenosti u kolektivno pamćenje – a ne samo estetski postupak. Ovakvi prikazi često simboliziraju povezanost s precima, duhovnu ukorijenjenost i trajnost kulturnih vrijednosti.
U suvremenoj umjetnosti pletenica je oslobođena tradicionalnih značenja. Ona postaje znak otpora, identiteta ili ponovnog prisvajanja kulturnog nasljeđa. Sam njen izgled – kosa sastavljena od više isprepletenih pramenova koji zajedno čine jednu skladnu cjelinu – može se tumačiti kao metafora zajedništva, složenosti identiteta, ali i isprepletenosti individualnog i kolektivnog iskustva.
Za žene s Balkana pletenica nije predstavljala samo način oblikovanja kose, već znak životnog puta i pripadnosti. Djevojke su najčešće nosile jednu ili dvije duge pletenice, dok su udate žene pletenice skupljale, a nerijetko i prekrivale maramom, čineći pletenicu manje vidljivom, ali simbolički snažnijom. Način pletenja i ukrašavanja razlikovao se od kraja do kraja, a sam čin pletenja podrazumijevao je red, strpljenje i disciplinu. U tom svakodnevnom činu pletenja pletenice su, kao da čuvaju dostojanstvo i snagu balkanskih žena, nosile njihove životne nedaće, borbu, identitet i iskustvo generacija.
Pletenica, promatrana izvan svog vanjskog izgleda, pojavljuje se kao mjesto gdje se susreću vrijeme, tijelo i značenje. U njoj su upleteni ponavljanje i trajanje, osobni gest i kolektivni obrazac, ono naučeno i ono naslijeđeno. I upravo zbog toga ona u likovnoj umjetnosti ne predstavlja samo vizualni motiv, već trag kulturne svijesti u kojem je prisutnost žene upisana tiho, ali postojano, kroz stoljeća.
Marija Saičić
Literatura:
Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.
