U okviru serijala Pjaca od knjige Međunarodnog festivala KotorArt sinoć je u Kreativnom hubu Kotor održana posebna večer posvećena jednom od osnivača Festivala, don Branku Sbutegi, čiju dvadesetu obljetnicu smrti KotorArt obilježava s nekoliko programa tijekom ovogodišnjeg izdanja.

Program je započeo projekcijom kratkometražnog igranog filma „Krava”, nastalog prema istoimenoj priči don Branka Sbutege. Film je režirao i prema scenariju snimio Pavo Marinković, nastao je u hrvatsko-crnogorskoj koprodukciji, a svjetsku premijeru imao je na jednom od najstarijih američkih filmskih festivala, Međunarodnom filmskom festivalu u Chicagu, gdje je bio nominiran za prestižnu nagradu Zlatni Hugo. U glavnim ulogama nastupaju Stjepan Perić i Dubravka Drakić, a film kroz snažan autorski izraz donosi suvremeno čitanje jednog od najznačajnijih proznih djela don Branka Sbutege.

Scenaristu i redatelju filma „Krava”, Pavi Marinkoviću, ovo je bio prvi kratki film koji je radio i prvi projekt temeljen na tuđem izvornom predlošku.

„Ovo je toliko jednostavna priča o sunovratu ljudskog morala, o ljudskom duhu koji je pokvaren i sklon tome da poklekne pod bilo kakvom korupcijom, kao što se dogodilo ovom čovjeku u filmu, i jednostavno nisam mogao ne snimiti je“, istaknuo je Marinković.

Marinković je ispričao kako je saznao za don Branka Sbutegu i njegovo stvaralaštvo.

„Nažalost, nikada nisam upoznao don Branka Sbutegu. Rođen sam krajem šezdesetih godina, studirao sam na Zagrebačkoj akademiji u drugoj polovici osamdesetih i petkom smo gledali emisiju Obojena svjetlost na Televiziji Zagreb, koju je vodio Dobroslav Silobrčić. Glavni gost emisije bio je svećenik iz Boke kotorske. Bio sam zapravo iznenađen, gledao sam dva sata otvorenih usta i slušao taj razgovor. To je bilo pionirsko i vrlo pametno uvođenje vjerskih tema na državnu televiziju za vrijeme komunizma. Sutradan smo na fakultetu razgovarali o tome. To je bio moj prvi dojam i prva percepcija don Branka Sbutege. Kasnije mi je moj pokojni otac, profesor filozofije, poklonio knjigu Kurosavin nemir svijeta i tako sam pronašao ‘Kravu’“, pojasnio je redatelj.

Veliko zadovoljstvo što je sudjelovala u ovom projektu izrazila je crnogorska glumica Dubravka Drakić.

„Ono što je svima nama bilo pokretač jest činjenica da smo, čini mi se, bili dijelovi misije don Branka Sbutege. Ta je njegova misija iznimno snažna, a istodobno tiho prisutna među svima nama, a to je potreba da se progovori o ljudskosti u teškim vremenima. Don Branka Sbutegu upoznala sam u Crnogorskom narodnom kazalištu. Bio je jedan od najvećih zaljubljenika u kazalište koje sam upoznala, što mi je bilo potpuno nespojivo s njegovim radnim mjestom i životnim pozivom. Obožavao je kazalište, volio razgovarati o njemu i bio je lektor predstave Tre sorelle, koja je izvedena u nacionalnom teatru 2000. godine. Tada sam bila vrlo mlada i pokušavala sam ne samo naučiti naglasak i lektorirati na način na koji je govorio Branko, nego i shvatiti te otkriti odakle dolazi tolika ljubav prema ljudima“, ispričala je Drakić.

Posebnu povezanost s don Brankom Sbutegom imala je koproducentica filma „Krava“, Sara Stijović.

„Rođena sam i odrasla u Podgorici, ali veliki dio života provela sam na Svetom Stasiju. Moja majka bila je dobra prijateljica s don Brankom. Jednom su šetali oko crkve na Svetom Stasiju, a majka je srela nekoga i zastala razgovarati. Don Branko me tada, kao četveromjesečnu bebu, uzeo u naručje i otišao sa mnom. Nakon što je završila razgovor, majka me tražila posvuda oko crkve, a don Branko je otišao na misu. Nakon dvadesetak ili tridesetak minuta ušla je u crkvu ne očekujući da će tamo pronaći svoje dijete i don Branka, a zatekla nas je iza oltara tijekom mise. Zato se svih tih poznanstava s mnogo ljubavi sjećam, iako sam bila dijete. Žao mi je što nije dulje bio s nama, ali ostavio je sve ono što jedan um treba ostaviti“, navela je Stijović.

U drugom dijelu programa fokus je stavljen na promociju izdanja „Don Branko Sbutega”. Generalni i umjetnički direktor Međunarodnog festivala KotorArt, Ratimir Martinović, pojasnio je zašto je upravo KotorArt izdavač te knjige.

„KotorArt postoji 25 godina. Od smrti don Branka prošlo je 20 godina. Tih pet godina bilo je dovoljno da zajedno s njim trasiramo zamišljeni život ove ‘nezavisne inicijative u kulturi’. Don Branko je o Boki govorio kroz izreku da je lakše saditi oaze u pustinjama nego vraćati sjaj vrtovima koji su nekoć bili raskošni, a s vremenom zapušteni i zarasli. Danas te riječi imaju još veću težinu. Bez obzira na metafore koje koristimo, sve se češće čuje kako su i gradu i zaljevu potrebni ozdravljenje i oporavak. Da bismo ozdravili, moramo imati terapiju, ali prije toga moramo znati dijagnozu. Možda su danas simptomi masovni turizam, nedostatak poštovanja među ljudima, ali i prema onome što nam je ostavljeno na čuvanje: prema gradu i zaljevu čije osobine prelako pripisujemo sebi, a čije vrijednosti zapravo ne prepoznajemo.
Iz perspektive Festivala postavlja se pitanje je li ova jednostavna, a duboka priča istodobno paradigma današnjeg odnosa većine ili manjine prema gradu i zaljevu? Je li možda i Planet Boka, naš zaljev, postao svojevrsna ‘Krava’ iz don Brankove priče i Pavova filma? Svojevrsni podsjetnik, u službeno neratnim godinama obilježenima entuzijazmom prema Europskoj uniji, na očit moralni pad i sunovrat savjesti. Da je don Branko poživio, uvjeren sam da bi spriječio neke događaje i procese u gradu i zaljevu. Imao je kriterije, autoritet i načine. Zato nam danas, uz sve ostalo, don Branko nedostaje“, kazao je Martinović.

Martinović je naglasio da će sjećanje na don Branka nastaviti živjeti kroz KotorArt.

„Današnji KotorArt čuva uspomenu na don Branka kako zna i umije. Nastavit će je čuvati kroz buduće debatne i umjetničke programe pod nazivom Don Brankovi dani. Festival, četvrt stoljeća mlad, trebao bi postati ono što se trebalo dogoditi još 2009. godine: platforma za podršku kulturi, umjetnosti i dijalogu. Unatoč svim zamjerkama i pogreškama tijekom ovih 25 godina, ipak bih rekao da smo sačuvali, razvijali i osnažili KotorArt kao nezavisnu inicijativu u kulturi i njegovu zamišljenu društvenu ulogu. Nadam se da smo pritom neposredno čuvali i sjećanje na don Branka, sa svim propustima i pogreškama“, dodao je direktor Festivala.

Martinović je govorio i o svom osobnom iskustvu s don Brankom Sbutegom.

„Don Branko zauzima posebno mjesto u mom životu. Divio sam mu se i još mu se divim, a živi u svima nama koji smo imali privilegij poznavati ga. Živi i kao moralni kompas. Vrijeme don Branka ne prolazi, ali se nadam da će tek doći nakon ovih globalno teških vremena u kojima živimo. Posvećenost kojom je živio za pomireno, građansko, kulturno, civilizirano i pravedno društvo, lucidnost, rječitost, šarm, elokventnost i duhovitost i danas jednako nadahnjuju i pokreću“, poručio je.

Antun Sbutega, osnivač Fondacije Don Branko Sbutega, pojasnio je motive za objavljivanje knjige „Don Branko Sbutega”.

„Motiv nije bila samo bratska ljubav, niti prijateljstvo Ratimira Martinovića, niti činjenica da je Branko bio suosnivač KotorArta. Ja sam priredio knjigu i napisao tekst o Branku, a KotorArt je izdavač. Motiv je uvjerenje da je ono što je Branko napisao prije 25, 30 ili 40 godina, kao i ono što je propovijedao, svjedočio i radio, i dalje vrijedno i aktualno. Za to postoje dokazi jer je izdržalo test vremena. Dvadeset godina dovoljno je razdoblje za procjenu.

U tom razdoblju njegova knjiga Kurosavin nemir svijeta doživjela je desetak izdanja i postala bestseler. Posthumno su objavljene dvije zbirke pjesama, njegovi su tekstovi bili inspiracija za monodramu i film, kao i za više glazbenih skladbi. Održani su brojni znanstveni skupovi, okrugli stolovi i književne večeri posvećeni njegovu djelu. Njegove televizijske emisije na internetu imaju veliku gledanost, a tekstovi su i dalje čitani. Predsjednici Hrvatske i Crne Gore posthumno su ga odlikovali. Budući da njegova djela više nije moguće pronaći u prodaji, odlučili smo ih objediniti u jednoj knjizi zajedno s mojim tekstom Skice za jednu biografiju, dvama tekstovima o njemu, fotografijama koje prikazuju ambijente u kojima je živio, radio i studirao, važne osobe i događaje iz njegova života, te priložiti film snimljen o njemu“, objasnio je Sbutega.
Antun Sbutega predstavio je i književno stvaralaštvo don Branka Sbutege koje je objedinjeno u knjizi.

„Don Branko napisao je prozne, poetske i dramske tekstove koji predstavljaju najintimniji izraz njegova duhovnog, emotivnog i refleksivnog bića, a koji su sabrani u ovoj knjizi. U njoj se nalaze pjesme različitih formi, od soneta do slobodnog stiha, te različitih tema, od pjesama posvećenih pojedinim osobama i glazbi, preko onih o potresu, ratu i životnim dramama, do refleksivnih i religijskih pjesama.

Ipak, iznenađuje činjenica da su Brankovi prozni tekstovi, uglavnom napisani u vrijeme tragičnih ratova i sukoba, i danas aktualni te ne zahtijevaju reviziju. Mnogi bi pisci i intelektualci rado zaboravili ili izbrisali tekstove koje su tada objavljivali, a kojih se danas srame. Ovdje za tim nema potrebe. Ti tekstovi, premda ukazuju na zločine, zločince i njihove inspiratore, uključujući i vjerske zajednice, nikada nisu bili motivirani mržnjom. Vodio se maksimom svetog Augustina da treba mrziti grijeh, a voljeti grešnika. Kršćanski nauk upravo je suprotan agresivnom nacionalizmu. Kršćanstvo, a posebno katoličanstvo, univerzalno je i propovijeda ljubav, uključujući i ljubav prema neprijateljima te bezuvjetno praštanje“, zaključio je Sbutega.