Zemlja, ona od koje nastaje život i na kojoj je život. Neovisno da li se radi o zemlji koja nam daje produkte koji su nam neophodni za funkcioniranje i življenje, ili Planetu Zemlji,  koja je jedina planeta na kojoj postoji život.

S jedne strane,  ona je jedna od četiri osnovnih elemenata univerzuma (vatra, zemlja, zrak i voda), a s druge strane,  možemo je promatrati kroz religijski aspekt i u tom slučaju bi bila dio trodijelnog univerzuma (pakao, zemlja, raj).

Smatra se da je zemlja potrebna za bilo kakvo stvaranje, čak se i u religijskim i u mitološkim pričama to ističe: u mitologiji da je prvi čovjek je napravljen od gline, dok u religiji Adam je napravljen od zemlje, te mu Bog podaruje život svojim dahom. Simbol plodnosti i materinstva, kao majka i hraniteljica, zemlja se smatra za prirodno boravište čovjeku te shodno tome često je zemlja simbol Crkve „koja čovjeka hrani duhovnom hranom vjere i pruža mu zaklon.“  U Bibliji zrak  simbolizira  muški duhovni princip, ali da bi se išta stvorilo neophodna je i materija zemlje. Upravo zbog njene simbolike plodnosti, u zapadnoj Europi bio je običaj da trudnica pojede malo zemlje kako bi dijete u njoj raslo.

U svim mitologijama zemlja je prostranstvo na kom se odigravaju sve ljudske pustolovine, s jedne strane imamo rudare, koji odlaze u zemljinu utrobu i tamo zalaze među njene „kosti“ odnosno kamenje, dok s druge strane imamo zemljoradnike koji stvaraju zemljinu utrobu. Upravo taj proces zemljoradnje koji oranjem ubacuju sjeme u zemlju iz čega iznikne novi život, umnogome podsjeća na sam proces oplođenja, rađanja, jednostavno stvaranja novog života. Jedno od takvih umjetničkih djela je „Seljak i seljanka polažu krompir“ i „Sijač“ Vincenta Van Goga. U mnogim mitologijama i civilizacijama smatralo se da zemlja mora na nečemu da stoji (Indija-kornjača, Amerika-zmija), ali jedna od najzanimljivijih smatranja je svakako u grčkoj mitologiji gdje div Atlant (Atlas), na leđima nosi zemlju te pokreti diva (ili nekih drugih bića zavisno od vjerovanja), stvaraju zemljotrese.

Tijekom pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća, zemlja je bila jedna od glavnih elemenata u arhitekturi i umjetničkim radovima (radovi koji se rade na zemlji ili se prave od zemlje odnosno njenih produkta).

Zemlja, je ostala dio mnogih narodnih poslovica i izreka poput: „zemlja mu u obraze ušla“ (za nekoga tko izgleda loše, za koga se čude da je još uvijek živ), „miriše na zemlju“ (za bolesnika ili čovjeka pred smrt), „težak kao crna zemlja“ (za nekoga tko ima težak karakter), „ni na nebu ni na zemlji“ i drugi... Iako kroz narodne poslovice i izreke (makar na našim prostorima) zemlja ima (crnu) negativnu simboliku, njena simbolika je ipak izuzetni pozitivna.

Ako trenutno razmišljamo o zemlji, kao elementu koji pruža i održava život, i kao planeti koja jedina sadrži život, suglasni smo, da je ljudsko biće na Zemlji, razbolio Zemlju-majku zbog svog pretjerivanja, a u ovom slučaju se misli na zagađenje. Upravo klimatskim promjenama možemo vidjeti da se Zemlja buni i da je logična posljedica da „proguta“ čovječanstvo.

U svim svojim shvaćanjima zemlje, neovisno  radi li se  o zemlji koja stvara i koja nas hrani, ili Planetu Zemlji na kojoj živimo, moramo biti svjesni da ona „hrani žive, prima mrtve“, i da isto onako kako smo iznikli iz nje tako ćemo se u nju i vratiti...

Marija Saičić

Literatura:

Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. Anđelko Bandurina, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povjest umjetnosti, Zagreb, 1979.

Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.