Mirko Filipović trebao se za tri tjedna u korejskom Seulu boriti protiv Anthonyja Hamiltona. Ipak, bolovi kod Mirka bili su preveliki, a sve to dovelo je do toga da najveći hrvatski borac svih vremena objavi kraj svoje profesionalne karijere.
Cro Cop se putem svog facebook profila obratio navijačima gdje je i obrazložio svoju odluku. Filipović je protiv Hamiltona trebao odraditi svoju 80. profesionalnu borbu, ali kako i sam kaže, nema za čime žaliti, jer ostvario je veliku i bogatu karijeru u borilačkom sportu, ali sada je definitivno stiglo vrijeme da kaže - dosta!
Mirko je svoju karijeru započeo 1996. godine kao kickboxer, da bi se potom okušao i u K-1. Nakon toga Cro Cop-ova karijera krenula je nekim drugim smjerom, kada je 2001. godine potpisao ugovor s japanskim Prideom čiji je Grand Prix uzeo 2006. godine gdje je u finalu bio bolji od Josha Barnetta.
Nakon osvojenog naslova Filipović je otišao preko bare u poznati UFC, da bi se tijekom posljednih godina još okušao i u Dreamu i kickboxingu, ali u konačnici se ipak vratio u UFC gdje je i završio svoju karijeru.
MIRKOV OPROŠTAJ PRENOSIMO U CIJELOSTI
Dragi prijatelji, morao sam na žalost otkazati borbu u Seoulu već u početku priprema ozlijedio sam rame i to tako da nisam ruku mogao podići. Pokušao sam spasiti rame i sanirati ozljedu na sve moguće načine, i svakodnevnim terapijama i inekcijama krvne plazme i raznim koktelima lijekova ali nije išlo. Jedini lijek bi bila pauza od 2 do tri tjedna, a to si nisam mogao priuštiti usred završnih priprema. Svakodnevnim treningom se ozljeda samo pogoršavala. Dio mišica je puknuo ,rame je puno tekučine, velika opasnost je i da pukne tetiva i onda opet na operaciju. To mi ne treba, pogotovo u mojim godinama. Cijelo ljeto sam proveo putujući u München na terapije kod jednog čuvenog liječnika radi kronične upale tetiva na hvatištima sjedne kosti koja me izluđuje, u Vinkovce kad idem moram 2 puta stati tokom puta radi bolova u tim tetivama koje me užasno bole u sjedećem položaju, koljeno desno koje je 4 puta operirano isto. Sad još rame, leđa da ne spominjem. Kad god idem na magnet bez obzira radi čega i što snimam, nalaz počinje sa 'degenerativne promjene', ali to je cijena koja se mora platiti. Ljudi naravno vide samo jednu stranu medalje,materijalne stvari,a za muku, bol, krv i suze nitko ne pita niti ih zanima. Ali to je tako u životu. Sad je dva ujutro, a ja zaspati ne mogu, prebirem misli i vrtim svoju karijeru pred očima. Svjestan sam da sam došao do kraja svog borilačkog puta. Ali treniranje pod bolovima više ne želim. Tijelo mi je izraubano od bezbrojnih treninga, skupio 9 operacija tijelo je postalo sklono ozljedama, nakon svakog treninga stavljam led na koljeno operirano jer se napuni tekučinom, terapije dva puta tjedno. Iduća borba bi mi bila 80-ta profesionalna a to je jako puno. Pogotovo u toj konkurenciji.K-1, pride, igf, ufc. Najveći problem će mi biti adaptacija na 'civilni' život. Bez 2 treninga dnevno i vječnih putovanja po svijetu,sto mi i neće tako teško pasti. Treniraću dok sam živ jer to je moj život ali ne takvim tempom i to me na neki način raduje. Ovo nije neka trenutna odluka jer sam nesretan radi svega toga već moja konačna odluka i to je najbolje za mene. Prije ili kasnije dođe vrijeme kada čovjek mora i na zdravlje svoje misliti. Imao sam zaista dugu i bogatu karijeru i ostavio sam vjerujem dubok trag u borilačkom sportu, u slobodnoj borbi i u k-1 i nemam ni za čime žaliti. Hvala svima koji su me pratili i podržavali, a meni ostaju prekrasne uspomene i sjećanja...pozdrav!