Umro je jedan od najvećih hrvatskih pjesnika Petar Gudelj. Na društvenim mrežama, na profilu Petar Gudelj, oprostili su se od njega: "Noćas nas je napustio naš veliki Petar Gudelj. Tužni smo. Dragi Petre, hvala ti na velikom djelu kojeg si iza sebe ostavio". 

Rođen je u Podosoju kraj Imotskoga, 29. rujna 1933. Diplomirao je 1959. opću književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je živio do 1990. i radio u izdavaštvu do 1972., a potom kao profesionalni književnik. Objavio je zbirke pjesama Ruke, suze i čempresi (1956), Isus je sam (1961), Suhozidine (1974) te u zrelijoj fazi Štit (1979), Mit i med (1982), Vlkoe (1983), Hesperidske jabuke (1986) i dr., a svih četrnaest zbirki tiskanih do 1993., zajedno sa šest neobjavljenih, sabrano je u troknjižju Golubice nad jamama (1993). Središnji mu je tematsko-motivski sklop vezan za sredozemni krajolik, život i mit, služi se naglašenim slikama i preuveličanim metaforama te škrtim rječnikom i jakim riječima, u kojima često odzvanja narodni stih. Poetiku je pročistio i zaokružio u kasnim zbirkama iznimne kritičke recepcije Sve što si donio iz planine (2012), Da zađe mjesec da izađe sunce (2017) te opsežnom Munje i naranče (2018), kao i u dnevničkoj knjizi Za svojim pjesmama (2020). Izabrane pjesme objavio je u knjizi Pelazg na mazgi (2004). Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2010).

Ostale važnije zbirke: Pas, psa, psu (1967), Tropi počela (1976), Europa na tenku (1987), Po zraku i po vodi (2002), Duša tilu (2010), Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime (2021).

"Zemlja je zvijezda, zemlja je majka, zemlja je domovina. Mi smo zemlja. Koja je prohodala i progovorila. Osvijestila se, posvijestila se, napisala pjesmu Imati jezik, imati zemlju. Jednu od mnogih u kojima/ kojima/ se čudim, divim i zahvaljujem što imam zemlju, u sebi i pod sobom: majku, hraniteljicu, domovinu i postelju u koju ću leći i provoditi vječnost. Jezik, koji zovem hrvatskim, kojim ću sve to iskazati, izgrcati. Nikada dovoljno izmoliti, izgovoriti i zahvaliti za taj neizmjerni dar", izjavio je svojedobno Petar Gudelj.

"Gora oko dvora, začudna zbirka dnevnih/dnevničkih zapisa koji su nastali od 13. veljače 2021. do 2. ožujka 2022. uglavnom u pjesnikovu podnebesnom zagrebačkom stanu s pogledom na Medvednicu i šumskoj kući na brdu u Dubravi Pušćanskoj.

Svojevrsni nastavak životopisa i pjesmopisa Za svojim pjesmama i lirskog dnevnika Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime, Gora oko dvora žanrovski je hibrid odrediv kao poezija u prozi, dnevnik, memoaristika i pripovjedna proza s lirskim elementima. Treći dio toga memoarskog serijala hrvatskog pjesnika koji je živio u Beogradu do 1990. godine, a potom se vratio u domovinu, može se nabaviti u webshopu Školske knjige.

Od prvih do posljednjih redaka, neovisno o temama, poetski naboj Gudeljevih stihova i zapisa ne gubi uvjerljivost i snagu. U Gori oko dvora pjesnik opsesivno traga za kućom u šumi podno Medvednice, za grobnim mjestom pred crkvom u Podosoju, za priznanjem unutar kanona hrvatske književnosti… Osim što otvara bolno pitanje pripadnosti, tuži se zbog zdravstvenih tegoba u poodmakloj dobi, osluškuje blizinu smrti i jedinog pravog sugovornika pronalazi u prirodi i šumi, među omorikama i javorima, žunama, kukavicama i prepelicama.

U velikom broju lirskih zapisa u Gori oko dvora sâm se pjesnik jada kako je nezamijećen, neprepoznat i nepročitan u vlastitoj sredini i u hrvatskoj književnosti, navodi u pogovoru knjige Damir Pešorda. Iako na tome tragu o njemu i njegovu pjesništvu posljednjih desetljeća pišu Slobodan Prosperov Novak, Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović i Gloria Lujanović, Damir Pešorda osporava to prilično ukorijenjeno mišljenje.

"Istina je da Gudelj nije dobio zasluženo priznanje, pa ni mjesto u suvremenoj hrvatskoj poeziji, osobito za svoje knjige iz beogradskog razdoblja, no s druge strane njegovo poetsko pismo postaje sve prepoznatije i priznatije u hrvatskoj književnoj javnosti, i to u vremenu kada poezija općenito nije na nekoj cijeni. Gotovo da nema živućega hrvatskog pjesnika koji bi bio cjenjeniji od Gudelja, knjige mu izlaze kod najvažnijega hrvatskog izdavača, kritička je recepcija njegovih djela, unatoč autorovu vajkanju, iz godine u godinu sve bolja, o njegovim djelima pišu se osvrti, diplomski i znanstveni radovi, utemeljena je u rodnom mu Podosoju pjesnička manifestacija njemu u čast. Doduše, ne obasiplju ga baš književnim nagradama, pa ipak je dobio Nagradu Tin Ujević (2002.), Nagradu Fonda Miroslav Krleža (2011.) i Goranov vijenac (2010.). Međutim, u Akademiju ga ne pripuštaju nikako, a u antologije slabo, no to je u Hrvatskoj tako, koterije se u našoj sredini grade od mladosti i cijeli život dograđuju i njeguju, tu kasnodošlice nemaju šanse", primjećuje Damir Pešorda.

Dodatni razlog za ignoriranje Petra Gudelja autor predgovora pronalazi u "imotskom eruptivnom talentu koji ne sjeda baš najbolje arbitrima hrvatske kulturne scene, gospodarima hrvatske književnosti, kako ih Gudelj na jednome mjestu naziva". Uspoređuje ga s Tinom Ujevićem koji je književnu besmrtnost stekao tek nakon smrti i Ivanom Raosom kojega se nikad nije primjereno vrednovalo.

Upravo ta trojica pisaca, koliko god različita bila, ističe Pešorda, imaju nešto zajedničko što ih čini jedinstvenima u okviru hrvatske književnosti – to je ta "mitska i mitotvorna žica, ta prisnost s nebom i zemljom, s kljenom i grabom, s jarcem i vukojarcem, s burom i ilinštakom, s brojalicom i bajalicom, s križem i vilinskim svijetom istodobno".

"Poeziju Petra Gudelja čitam od 16. rođendana za koji sam od prijatelja dobila Petrovu zbirku Pas, psa, psu objavljenu tri godine nakon mojeg rođenja. Pamtim taj zanos, silno uzbuđenje što je strujalo mojim bićem dok sam čitala početak pjesme u prozi napisane u Beogradu godinu dana prije mog rođenja, koja počinje ovako: Svake noći Isus sađe na zemlju i položi ruke na tjemena beznadno pobunjenih. Tada nisam znala da se i tako može pisati, i to na hrvatskome", rekla je tada Miroslava Vučić, urednica kojoj Petar Gudelj redovito šalje svoje nove rukopise već dvadeset godina.

S tim pjesničkim velikanom upoznao ju je Ante Žužul 2003. godine u Školskoj knjizi, a već sljedeće godine izišla im je prva zajednička knjiga, glasovite izabrane pjesme Pelazg na mazgi. Na pitanje kako je raditi s Petrom i biti njegova prva profesionalna čitateljica, koje joj postavljaju mnogi ljubitelji njegove poezije, Miroslava Vučić odgovara: "Još me drži onaj mladenački zanos, ono silno uzbuđenje i uvjerenje da je Petrova poezija dar kojim mi se svemir ispričava jer nisam rođena u vrijeme Tina Ujevića, Marije Jurić Zagorke, Antuna Branka Šimića, Silvija Strahimira Kranjčevića..."

Promocija pjesničke zbirke ,,Zemlja u jeziku”  Petra Gudelja  održana je 2023.,  u Crnogorskom domu, u organizaciji Vijeća crnogorske nacionalne manjine  u Zagrebu.  Istaknuti crnogorski književnik  i akademik Miraš Martinović  priredio je izbor iz poezije hrvatskoga pjesnika Petra Gudelja, a  izdavač ovog  vrijednog  izdanja je Vijeće crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba, Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore i Centar za kulturu Tivat.

Izvor: jutrarnji.hr/ K.P.