Ovih dana je iz štampe izašla knjiga pjesama književnika Milana S. Kosovića, pjesnika čija je poetska nit nošena dubokim misaonim i duhovnim vrijednostima Boke Kotorske i Ljute, rodnom mjestu njegovog oca Slobodana.
Ljuta Milanu teče venama i uliva se tamo negdje u nebeskom svodu, odakle vidi rađanje mistične ljepote i bilježi je mjesečevim mastilom po rubovima zvjezdanih čarolija.
U pogovoru knjige književnik i književni kritičar Bogdan A. Popović je zapisao, između ostalog:
“Sudimo li po vremenu objavljivanja njegovih prvih (pa i nekih potonjih) zbirki pesama, Milana S. Kosovića bi trebalo priključiti pesničkom naraštaju koji je, u savremenoj srpskoj poeziji, obeležio završnicu prošlog veka. Međutim, poetička usmerenja koja se, u tipološkim klasifikacijama, pripisuju ovom naraštaju, pogotovu ona koja svedoče preovladjujuće postmoderno stanje, s njegovom poezijom jedva da imaju ikakve veze. To, razume se, nije vrednosna, ali činjenica jeste. Kosovićevo pevanje, njegovo stasavanje i grananje, valja sameravati spram poetičkih načela vidljivih već u njegovoj početnoj stvaralačkoj etapi. S razlogom je, kao temeljno obeležje Kosovićeve poezije, konstatovana pesnikova neraskidiva povezanost sa zavičajnim tlom. Samo, stvari su ovde nešto komplikovanije naprosto zato što su posredi dva zavičajna tla, pa i veze s njima ishoduju različitim učincima“.
Obraćajući se bratu po peru, kotorska pjesnikinja Dubravka Jovanović je napisala:
“Ne može Milan bez svoga Kotora i Boke, pa mu je malo što ih pjesmom u svaki špag duše nosi, nego su u kantunu beogradskog doma kamene kućice, crkve i Karampana, čitav grad od suvenira kotorskoga šuga sa kojima ćakula kad nikoga nema, priznao mi je, pa ih pozdravlja poznatim kotorskim pitanjem u dvije riječi-ke nova. Čuva Milan golubove kotorske koje je pjesmom zavještao i poručio da nijesi na prodaju, a mačke s Ljute u veliki grad nosi da vonjaju na zavičajne sumrake, koje stihom doziva. Tiha sjeta u doživljaju dvije daljine puni mu pero dobrom molitvom preko ozvjezdane Zvezdare, prađedovskog zavještanja po majčinim korijenima. Sav od korijena i krošnje rodoslovom razgranate, pod kojom mu pjesme kao pontapeti starinskim sjajem blistaju. U majčinim se očima ogleda a prije sna traži zvijezdu Danicu njenog imena i puni valiže burom za nova putovanja na kojima će se sresti sa svojim prijateljima, da ih pjesmom čuva. Bard od Ljute navigava i bez broda. Barketa na vesla ostala je literalni suvenir, a blagoslov njegove poezije je u palate i konobe, bistijerne i skaline, hortenzije, oleandre i pinije, na verande u počule i ferale, blagoslov za majčinu ruku u zavjetu prađedovskom. Ovdje se sanja otvorenih očiju, poručuje pjesnik i htio bi, nadalje će, da živi sva bokeška buđenja. Živi ih živo tamo i ovamo i onamo. Živi ih stihom, suzom, smijehom, snom, slikom, samoćom, svakom stopom, da mu uz bokeška, sopstvena buđenja lakša budu”.
Milan S. Kosović, magistar ekonomskih nauka, rođen je 10. januara 1955. godine od oca mr. ph. Slobodana i majke Danice, rođene Nedeljković.
Bavi se književnom i likovnom kritikom.
Prevodi sa italijanskog i na italijanski jezik.
Objavljene knjige poezije:
”U senci kotorskog sata”, 1989.ZKKS, Beograd, “Gde nikad nije postojalo vreme”, 1992. Inter-YU pres Beograd, Biblioteka “Vidovo“, “Hačkar”, 1993, Prosveta-Beograd, ”Boka plavo ćuti”, 1995.(sa grupom autora: B. Cvetković-Vitić, N.Nada Pavlović, B. Bojić i D. Jovanović, Prosveta-Beograd, ”Аkobogda”, 1995-Interprint-Beograd, ”Lirika vode”-Izabrane pesme o vodama-antologija, 2002. godine, Interprint-Beograd ”Blagodarnik“ – pesme o Beogradu, povodom Međunarodne godine Astronomije, Interprint-Beograd, 2009. godine.
Knjiga “LJUTA 317“ je još jedno izdanje Skala radija.