Kad turcizam postane simbolom jezičnoga čistunstva

U sezoni kiselih krastavaca, kad političari utihnu, u središte pozornosti mogu dospjeti različite za širu javnost sporedne teme, pa tako i jezikoslovne. Tijekom posljednjih se tjedana narod zabavljao raspravom između Miljenka Jergovića i Mate Kapovića o tome postoji li burek sa sirom. Meni je osobno od same rasprave bila zabavnija činjenica da je Jergović Matu (pišem tako jer ga poznajem 25 godina) doživio kao zagovornika teorije posve suprotne Matinim javnim nagnućima, dakle propisivačke, „ustaške“, koja bi valjda dokinula i razliku između bureka i pite samo da se hrvatski jezik što više udalji od drugih južnoslavenskih jezika (ne samo od srpskoga nego i od bošnjačkoga i crnogorskoga) u kojima se točno reče tačno, što je točka ispod koje Jergović ne ide. Ne ulazeći u raspravu o etnografskim dijalektizmima, kako neuki kroatisti „krste“ jezične pojave poput bureka i pite, nasmijava me činjenica da se Mate, „fetivi“ opisivač koji se zalaže za neposrednu demokraciju i u jezičnim pitanjima, po Jergovićevu mišljenju našao na propisivačkome polu hrvatske jezikoslovne pozornice, dakle na polu koji neprestance kritizira. Naime, mnogi predstavnik propisivačkoj suprotive, opisivačke škole drži da je jezična sposobnost jedina ljudska sposobnost zajednička svakomu čovjeku, a bilo koja druga, poglavito tjelesna, nije. Ako niste razumjeli što vam želim reći, nudim vam pojašnjenje: ne može svaki čovjek driblati poput Messija, ali može pisati poput Krleže, pa ga i nemate razloga poučavati, davati mu normativne smjernice ili mu, ne daj Bože, reći da je nešto krivo izrekao jer narod danas zna što je klaster jednako kao što je nekoć znao što su apateka ili infrakt. To što hrvatska književna kritika (a molim Slobodana Prosperova Novaka da me ispravi ako nisam u pravu) nije uočila veličinu u ravni Miroslava Krleže, Ranka Marinkovića, Slobodana Novaka ili Antuna Šoljana već desetljećima, očito je pogreška struke iako danas nema hrvatskoga književnika, pa ni iz kruga kojemu pripada gizdavi Jergović, koji se prevodi na više jezika nego iz lektire gotovo izbačeni Marko Marulić, čija su se djela, između ostaloga, nalazila na policama kraljevskih dvorova i u domovima ondašnjih Chomskyja (npr. Erazma Roterdamskoga). Ujedno ne mogu prešutjeti činjenicu da se zagovaratelji izostanka bilo kakva vanjskoga uplitanja u jezična pitanja, kojima je svaka hrvatska zamjena za stranu riječ nasrtaj na nepatvoreni narodni jezik (fetiš je vukovaca bio narodni govor, a opisivača je propisivačkim mlatom ugroženi izvorni govornik), ne uzbuđuju previše kad se u posljednje vrijeme pokušava izravno intervenirati u samu jezičnu narav, tj. kad se kušaju doslovce izmisliti posebne jezične jedinice (uključujući i nove zamjenice) za „rodno neutralne“ oblike. Ukratko, riječi su provozni (drive-in) ili (potpuno) zatvaranje (lockdown), da se sad ne vraćamo na jezične zakone 1941. – 1945., oblici jezičnoga zlosilja, ali je pokušaj promjene gramatičkoga roda (a kategorija je roda stara tko zna koliko tisuća godina, tj. sve donedavna ni muško ni žensko, barem u jeziku, nije moglo biti ono) valjda izljev jezične demokracije. S druge je strane zamjena turcizma pita turcizmom burek za Jergovića vid jezičnoga čistunstva. Genijalno! Hrvatska – mala zemlja velikih jezikoslovnih nedosljednosti, u kojoj i Mate Kapović sad doživljava porugu s kakvom se prosječan propisivač susreće posljednjih desetljeća i od istih ljudi koji te iste propisivače stalno optužuju za jezični rasizam i nacizam iako osobno te propisivače kritizira.

Kad Hrvat postane istoričar i teolog

Mate će mi Kapović poslužiti i kao uvod u drugu današnju temu. Naime, Kapovići su iz Vrgorske krajine podrijetlom Vidovići, odnosno potomci harambaše Juriše Vidovića zvanoga Kapo, jednoga od predvodnika seobe Hrvata iz Brotnja (današnja Općina Čitluk) u Dalmaciju. Juriša je, naime, poveo svoje prezimenjake iz sela Vidovići u Vrgorsku krajinu. Razlog zbog kojih vam sve ovo spominjem leži u tome što se Viktora Matića (mladu hrvatsku snagu koja sustvara, da ne rečem sukreira, kanal na YouTubeu Dalmatinska povijest i piše izvrsne oglede o hrvatskoj baštini i identitetu) i moje malenkosti svako malo, što izravno, što neizravno, očeše istoričar i teolog Goran Šarić u nekome od svojih javnih nastupa. Najdraže mu je pritom ispaliti sljedeću rečenicu: „Kakva su to hrvatska prezimena Vidović, Matić i slično?“  Nakon retoričkoga pitanja, najčešće slijedi pouka: „Vidovići, Matići i slični pokatoličeni su u drugoj polovici XIX. stoljeća te su Hrvatima postali u posljednjih 150 godina. Nositelji su takvih prezimena danas najžešći u zatiranju srpstva.“

Šarić po dobroj staroj navadi od istočnijeh strana za svoje tvrdnje ne navodi nikakve potvrde niti je pregledao ijedan dokument. Ne pada mu, primjerice, ni preletjeti zažapske ili popovske katoličke matice s početka XVIII., a kamoli bokeljske (točnije lastovske) iz druge polovice XVII. stoljeća prepune katoličkih Vidovića. Još bi mu teže palo napamet palo prošetati se do crkve svetoga Jeronima u Rimu u kojoj je 1584. pokopan Blaž Vidojević (tako su se zažapski i popovski Vidovići vrlo često pisali do 1900.), potomak člana pratnje bosanske kraljice Katarine Kosače. Na Šarićevu tvrdnju da Vidovića nema zapadno od linije Virovitica – Karlovac – Karlobag odgovaram da je prezime Vidović zarana i vrlo obilno potvrđeno u Hrvatskome zagorju, Međimurju i Modrušu te na Cresu, da dalje ne idemo, a kad se već pita od kojega je hrvatskoga imena moglo nastati to prezime, upitao bih ga komu je posvećena katolička katedrala u rodnoj mu Rijeci. Kao teolog bi to morao znati.

Jednako je Šarić slijep pored zdravih očiju i u pogledu Matića koji se na Vidonjama u tome istom Zažablju spominju od 1702., a u Broćancu u današnjemu neumskom zaleđu od 1709. O tome da su Matići živjeli u još malo istočnijemu Popovu u istočnoj Hercegovini svjedoči podatak o krštenju Matića iz Velje Međe u župi Lisac u Dubrovačkome primorju 1671., a do 1946. pripadnici su toga roda nastanjivali Dubljane, popovsko selo iz kojega su Hrvati potpuno raseljeni nakon Drugoga svjetskog rata. Dupski Matići potječu od Vukosavića, za koje postoje vrlo ozbiljne indicije da su potomci srednjovjekovne velikaške obitelji Nikolić, a od njih potječu i danas pravoslavni Jakšići (njih, dakako, iz Dubljana nisu protjerali). Sve u svemu, istina je posve drukčija od one koju nam Šarić servira: hrvatski se katolici desetljećima postupno povlače iz istočne  Hercegovine (tek je Domovinski rat Hrvate pomaknuo malo na istok, od Ravnoga do Ivanjice; nije mnogo, ali Hrvata veseli), a pravoslavlje se ondje postupno širilo do 1992. Usto, Šariću ni matematika nije jača strana. Ako se Matići kao katolici u istočnoj Hercegovini spominju više od 350 godina, ne znam po kojoj bi ih osnovi trebalo pokatoličivati prije 150. Koliko je, pak, povezivanje osobnih imena Mate i Mato sa srpstvom utemeljeno, pokazuju podatci o čestoći navedenih imena iz kojih se prezime u Hrvata izvodi (postoji i prezime Màtīć, koje se katkad zapisuje i kao Matijić, ali se ono izvodi iz osobnoga imena Matija), u hrvatskome i srpskome osobnoimenskom fondu. Nositelja je osobnoga imena Mato u Hrvatskoj 2021. bilo čak 7719 (u Srbiji ih je 176), a Mate 7195 (u Srbiji ih je 187) te su navedena osobna imena obilato potvrđeno od srednjega vijeka, a osobno je ime Mate jako rašireno i među gradišćanskim Hrvatima koje, barem do dana današnjega, nijedan velikosrpski mitoman nije nazvao gradišćanskim Srbima. Imena Mate i Mato u starijim srpskim spomenicima nema (zabilježeno je u Dečanskoj hrisovulji iz XIV. stoljeća ime Mata), a koliko su česta pokazuje i podatak da ih u popisu srpskih osobnih imena na srpskoj inačici Wikipedije (koja i osobe izrazito nesklone srpstvu i pravoslavlju poput Peraštanina Matije Zmajevića Srbima proglašuje) nema. Tumačiti da je prezime Matić isključivo srpsko (a dakako da ima Matića Srba) već i nakon površnoga uvida u vrela iz kojih je razvidno da su osobna imena Mate i Mato gotovo isključivo hrvatska, pokazuje znanstvene dosege Šarića i njegovih sljedbenika. Uostalom, ovo je tek mali odsječak podataka o Vidovićima i Matićima prikladan za ilustraciju. Znam da mistici poput Šarića nemaju vremena za proučavanje matičnih knjiga i druge teške literature, ali njihova bi im težina katkad dobro došla u održavanju na prihvatljivoj nadmorskoj visini dok lebde na mitovima i legendama nebeskoga naroda. Sva, pak, južnoslavenska proturječja stanu u dojam po kojemu je Kapović (a nije samo on takav) po Jergoviću gotovo pa ustaša, a po Šariću pokatoličeni Srbin.

Je li važno čija je crkva ili tko je gradi?

U završenome dijelu ovoga članka napomenimo kako ni ovoga ljeta Hrvati iz Crne Gore nisu bili pošteđeni uobičajenih nasrtaja na njihovu baštinu: od toga da im se niječe samobitnost jezika do toga da se po tko zna koji put svetište Gospe od Škrpjela kušalo prikazati kao pravoslavni hram koji je pretvoren u katoličku crkvu. Međutim, ove se godine dogodilo i to da se jedna od agencija koja je prenijela netočan podatak o navodnim pravoslavnim korijenima Gospe od Škrpjela ispričala Hrvatskomu nacionalnom vijeću Crne Gore zbog prenošenja netočne informacije s nekoga portala. Nije ni to mnogo, ali nas veseli.

Bilo je i nasrtaja na hrvatsku i katoličku baštinu istočnije od Boke. Velikosrpskoj mitomaniji, naime, u posljednje vrijeme služi navodni podatak da su samostan Gospe Ratačke nadomak Baru izgradili Nemanjići, pa je morao biti pravoslavni ili barem, kad je već benediktince nemoguće pretvoriti u pravoslavni red, srbokatolički. Osim činjenice da je taj samostan barem nekoliko stoljeća stariji od Nemanjića (ali jest nadaren posjedima tijekom njihove vladavine najvjerojatnije zahvaljujući katolkinji Jeleni Anžujskoj) tamošnjemu je ogranku SPC-a očito neprispodobivo da nije bitno tko crkvu gradi nego čija je ona jer kad bi vjerska pripadnost koje crkve ovisila o tome tko ju je gradio, manastir bi Visoki Dečani bio, ako ne katolički, onda barem hrvatski jer ga je gradio fra Vid iz Kotora, a i manastir bi Savina kod Herceg-Novog po istoj logici bio barem djelomično hrvatski jer je hram Uspenja Presvete Bogorodice unutar toga manastirskog kompleksa krajem XVIII. stoljeća gradio nesumnjivi katolik i Hrvat, Korčulanin Nikola Foretić.

Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik, 19. rujna 2024.

.